Braća Miloš izvoze „Plavac mali“ u Ameriku

Braća Miloš izvoze „Plavac mali“ u Ameriku

Pelješka zemlja i klima, i sam smještaj tog našeg drugog po veličini poluotoka kao da su ga blagoslovili obiljem i posebnošću biljaka i životinja, a zatim i ljudi koji ga obitavaju.

Jedan takav primjer je i obitelj Miloš iz Ponikava. Stoljećima su njihovi preci trapili u vinogradima na padinama visokih brda u kamenu i škrtoj zemlji u kojoj loza daje sasvim osobito grožđe, no samo ako je vrijedne ruke njeguju i znaju kako iz plavca stvoriti božanski nektar. Danas vam predstavljamo Ivana i Josipa Miloša, mlade vinare koji su usprkos teškom i napornom radu, odlučili svoju budućnost graditi na onome što su im priroda i obitelj ostavili u nasljeđe, koje će obogatiti svojim stalnim obrazovanjem, novim idejama i mladenačkim entuzijazmom.

Prezime Miloš je s područja Gruda, odakle su se raselili diljem ostalih područja u BiH, Hrvatskoj i svijetu.

Mnogi Gruđani su svoje mjesto pod suncem u nekim ranijim vremenima pronašli upravo na Pelješcu.

Posjetili smo ih u ovo vrijeme trganja, ranim jutrom, jer osim rada u vinogradu u obiteljskoj vinariji, svako malo svrate gosti željni kušanja vina, koje vode u obilazak podruma, vinograda i pričaju im priču o grožđu i vinu, koje je tako duboko utkano u njihove korijene, a s kojim stvaraju neke nove vrijednosti na radost svih ljubitelja dobrog vina, ali i svih onih koji žele vidjeti život u pelješkim mjestima. Po dolasku ukrcavamo se u njihovo terensko vozilo i vode nas na zaštićeni položaj Ponikve, brdo, koje je prije dvadesetak godina u podnožju imalo par vinograda, no koje je ova obitelj malo po malo kultivirala u ekološki vinograd plavca malog.

- Otac je zamislio ovaj projekt prije četrdesetak godina. Malo po malo, brdo prekriveno makijom i šumom postalo je kultivirani vinograd i još nije gotovo, još barem desetak godina ćemo raditi da završimo taj projekt, a i sami imamo puno novih ideja. Prvo se brdo iskrčilo od šume, onda su se gradili suhozidi, sve ručno, a potom se sadila loza. Mediteransko bilje koje smo ovdje našli presadili smo tamo malo dalje na jedan hektar zemljišta i tako sad imamo i bilje za začine i čaj, a to je jako dobro za bioraznolikost.

- Ovaj položaj osim što je jako dobar po sastavu tla koje zadržava vlagu u tlu, odličan je i zbog niske vlažnosti zraka radi laganog vjetra koji stalno puše pa takva mikroklima smanjuje mogućnost razvijanja bolesti loze. Mnogi nam ne vjeruju, ali mi ovdje samo dva do tri puta godišnje polijevamo lozu i to samo sa sumporom i bakrom , koji su prihvatljivi u ekološkoj proizvodnji vina. Na primjer poznati vinogradi u francuskom Bordeauxu zbog zaštite od bolesti polijevaju se više od 20 puta tijekom godine. Mi uzgajamo za sada samo plavac mali, rukatac smo počeli saditi za jedna novi vinski projekt, ali tu tek treba doći do prve berbe na tržištu, priča Ivan Miloš, 30-godišnji diplomirani inženjer agronomije i enolog.

Plavac mali na ovom položaju Ponikve drugačijih je karakteristika nego isto grožđe na položaju Postup i Dingač. Miloši su, zajedno sa svojim kolegama iz Ponikava, ovaj geografski položaj zaštitili, a kako bi s relativno malom količinom vina, koje proizvode isključivo od grožđa iz svog vinograda konkurirali na tržištu odlučili su se na drugačiji stil proizvodnje.

- Hrvatska općenito, a Pelješac pogotovo, količinama proizvodnje ne mogu konkurirati jednoj Španjolskoj , Italiji ili Francuskoj, no naše mikroklimatske posebnosti i kvaliteta mogu. Dakle proizvoditi prosječno vino u malim količinama se ne isplati, ali proizvoditi vrhunsko vino i k tome drugačije po nečemu, svakako se isplati. Mi svoje vino distribuiramo po restoranima i hotelima i oko 35 posto izvozimo uglavnom u Sjedinjene Američke Države, gdje vinoljupci uvijek traže nešto novo, vrhunsko, a drugačije.

Umjesto općeg trenda vina sa izraženim aromama prezrelog voća i previše izraženih aroma novih hrastovih bačava, mi smo odlučili ostati pri onom iskonskom, tako zvanom staroeuropskom stilu proizvodnje, u kojem se u vinu osjeti jedna ta zemljana, herbalna aroma. Po tome su naša vina drugačija od drugih i stoga i bez obzira na male količine zanimljiva i ekonomski isplativa, objašnjava nam 27-godišnji Josip Miloš.

Ivan i Josip kao dječaci su s ocem Franom i majkom počeli raditi u vinogradu. Radili su poslove koje su mogli i znali. Kao srednjoškolci umjesto ljetnih poslova u restoranima, na plažama, oni su u očevom vinogradu zarađivali džeparac. Ivan je završio agronomiju, smjer vinarstvo na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, dok je Josip završio srednju poljoprivrednu školu. No njihovo obrazovanje nije tu stalo. Svake zime kad završe radovi u vinogradu putuju po vinskim regijama, predstavljaju svoja vina, kušaju tuđa i neprestano uče.

- Biti mali vinar je zahtjevan, ali jako zanimljiv posao. Osim rada u vinogradu koji od početka proljeća do kraja trganja traje i po 12 sati na dan, mi kreativno stvaramo u svome podrumu. Živimo s prirodom u jednom duhovnom miru, stvaramo, ali i ono što je jako važno sami radimo promociju, probijamo se na tržištu, a to je upravo ponajviše moj posao. Zanimljivo mi je jer je stalno nešto novo, stalno se nešto mijenja. Upoznajmo puno ljudi koji vino vole kao i mi iz cijelog svijeta. Ne mogu zamisliti neki drugi posao koji bi mi donio toliko zadovoljstva. Iako mnogi misle da je biti vinar romantično, kad se uhvate motike, shvate da je ta romantika samo jedan mali dio ovog posla, ali ipak i onaj koji svemu daje smisao, objašnjava Ivan.

Obiteljski vinograd koji je zamislio i ostvario njihov otac, poznati pelješki vinar Frano Miloš, nastavlja se širiti, ne toliko količinski, koliko novim idejama. Josip pak najviše uživa u vinogradu podrumu, a njegov je glavni posao briga da vina odležavaju u optimalnim uvjetima, jer Milošev Stagnum čak deset godina leži u bačvama i bocama prije nego ugleda svjetlo dana i plasira se na tržište.

- Ono što je bitno da bi vino bilo najviše kvalitete je i vrhunsko grožđe, položaj i vrsta, zdravlje biljke. Mi u vinogradu sve radimo na ekološki prihvatljiv način. Najteži posao je ručno čupanje korova u proljeće. Kad krenu suše, korov se sam osuši, a onda kreću neki drugi radovi. Berba grožđa zbog klimatskih promjena sve se ranije odvija. Najvažnije je berbu početi baš u pravi trenutak kad je slador u grožđu točno onoliko visok koliko treba. Mi smo se iskustvom istrenirali da na okus možemo odrediti slador. Često nas trojica pogađamo koliki je slador. Uglavnom ne falimo više od 0.2 posto. Ako grožđe ostane predugo na trsu, a slador bude previsok, vino će biti prejako, a to nije dobro.

Sjećam se kad je jedne godine otac pobrao cijeli vinograd tijekom kolovoza kako su mu se drugi smijali, ali klima se mijenja i ne možemo se pridržavati nekadašnjih običaja. Ove smo godine s trganjem počeli 10. kolovoza. Još je nešto malo ostalo na donjim položajima, ali uglavnom smo gotovi, kaže Josip.

Plavac mali s Miloševih položaja Ponikve jednim će dijelom postati popularni rose, a većim će dijelom pretvorit će se u crno vino od kojih će neka u njihovom podrumu ležati 6 godina u bačvama i četiri u bocama dok ne postane Stagnum, koji će se piti tek 2028. taj proces vinu će dati prepoznatljivu aromu i priču, kojom premda malim količinama ipak 35 posto svoje proizvodnje izvoze, većinom u SAD.

- Italija i Francuska imaju svaka po 800 000 ha vinograda, a cijela Hrvatska 20 000, Pelješac 900, a mi 15 ha. Po količinama ne možemo konkurirati, moramo dati nešto što drugi nemaju. Nama i našim kupcima bitna je ta sljedivost proizvoda. Od početka do kraja sve se događa u našem vinogradu i podrumu. Bez obzira na potražnju mi nikad ne kupujemo grožđe od drugih, kad nestane, više nema. Pravi vinoljupci znaju cijeniti taj princip, a i vole vina koja se po nečemu razlikuju od drugih. Na tržištu su danas zastupljena uglavnom vina internacionalnog stila, dok mi radimo taj jedan klasičan, staroeuropski stil, gdje je naglasak na ekspresiji sorte i samog podneblja u kojem to vino nastaje, priča Ivan.

U vinariji i vinogradu je uz obitelj radi i 5 stalno zaposlenih ljudi. Obitelj ih nastoji zadržati plaćama i dobrim uvjetima, jer riječ je o ljudima koji znaju raditi oko loze i zemlje. Otac Frano je glavni u vinogradu, Josip u podrumu, a Ivan u uredu. Premda svi rade sve i zajedno kreiraju vina. Njihova majka je s ocem ravnopravno radila u vinogradima i vinariji oduvijek, no sad je to većinom prepustila mlađima. Osim vinograda imaju i stare maslinike i proizvode ekstra djevičansko maslinovo ulje.

- Ne proizvodimo velike količine, ali biramo najbolje masline na najboljim položajima i hladnim prešanjem proizvodimo ulje koje je pravo zlato. Samo par kapljica u svakom jelu je dovoljno da oplemeni okus, kaže Ivan.

Ulje smo dobili na dar i istina je sve što nam je o njemu rečeno. Radovi u vinogradu uskoro će se privesti kraju, kušaonica i podrum preuzet će primat, a kad dođe zima mladi će vinari put pod noge. Promovirajući svoje proizvode, putovat će po vinskim regijama i stjecati nova iskustva.

- Lani sam u dva navrata bio u SAD-u. Uz turistički obilazak, obišao sam vinograde i vinarije u Napi, a naša sam vina predstavljao u New Yorku, kaže Ivan. Josip dodaje kako je on prošle zime proputovao Toskanu i kušao njihova vina te predstavio i svoja.

Ali ipak...

- Ma ovo što Pelješac ima je stvarno unikatno. Mi nismo ni svjesni koliko blago imamo. Ne smijemo dozvoliti apartmanizaciju obale i gradnju velikih hotela. Nama to ne treba. Mi trebamo Pelješac brendirati kao enološki i gastronomski raj i privući turiste koji traže vrhunsku hranu i vino. Imamo s jedne strane Malo more s obiljem školjki, s druge strane Mljetski kanal s obiljem oborite ribe. Velika plodna polja savršena za uzgoj povrća, pašnjake te padine na kojima raste jedinstveno grožđe. Imamo sve uvjete da proizvodimo vrhunsku ekološku hranu i vina, to treba biti cilj razvoja Pelješca i pelješkog turizma. Takvi turisti dolaze tijekom cijele godine, ne vole gužvu, a za kvalitetu su spremni dobro platiti, zaključuje Josip.

I dok tako slušam ove vrijedne mlade ljude u njihovoj vinariji u Ponikvama, još nije 10 sati, a ispred vrata već čekaju turisti. Josip im otvara drvena vrata, toči vino i priča im priču od trsa do stola, a mi pomalo krećemo prema Gradu i ostavljamo ih njihovom poslu. Razmišljam, koliko je još ovakvih dobrih i vrijednih priča po našim selima, otocima i poluotocima, koliko je mladih i vrijednih ljudi koji ostaju, daju se i usprkos situaciji u zemlji uspijevaju. Nadam se da će ih biti sve više i više i da će oni svojim radom donijeti promjene na bolje.

Grude.com/Dubrovniknet.hr/Katarina Fiorović / FOTO: Vedran Jerinić

na vrh članka