Rat na Balkanu: Neće biti mira ni kad se izmijene granice

Rat na Balkanu: Neće biti mira ni kad se izmijene granice

Glasine o mogućim izmjenama granica u državama bivše Jugoslavije potaknule su niz strahova i pitanja oko budućnosti Balkana

“Nemamo psa u toj borbi”, rekao je američki državni tajnik James Baker u lipnju 1991. godine govoreći o raspadu Jugoslavije.

“Ne isključujemo teritorijalne izmjene… Mislimo da ih moraju riješiti sami”, rekao je John Bolton, američki savjetnik za sigurnost u kolovozu ove godine, govoreći o razmjeni teritorija između Srbije i Kosova.

Kad se bude pisala nova povijest Balkana spomenute dvije izjave bit će najvažnije izjave američkih dužnosnika po ovom pitanju. Bakerova izjava bila je zeleno svijetlo Slobodanu Miloševiću da krene u napad sa svim oružjem na Hrvatsku i BiH. Rezultat je bio dugogodišnji sukob koji je poharao regiju.

Boltonova izjava sada je velika prijetnja poništenju mira koji na ovom području traje više od dva desetljeća. Izrečena na temelju glasina nakon privatnih razgovora vođa Srbije i Kosova o zamjeni teritorija i završetku te podjele, nagoviješta i promjenu u američkoj politici. Bolton je tako na neki način dao zeleno svijetlo toj zamjeni teritorija i završetku primirja, piše Foreign Policy.

No čini se kako zamjena teritorija ima gotovo privlačnu logiku. Srbija i Kosovo u pat su poziciji posebno što se tiče njihovih pregovora o ulasku u EU, s obzirom da im je početak pregovora uvjetovan upravo razrješenjem ovog pitanja. U svakoj zemlji već povijesno, dio teritorija naseljavaju pripadnici one druge, tj. Srbi na Kosovu, a Albanci u Srbiji, koji bi najrađe živjeli među svojim narodom.

Sada se postavlja pitanje, ako se države same mogu dogovoriti o izmjeni granica i tako odblokirati dugogodišnji politiku bez pomaka, zašto bi im na putu trebali stajati SAD i Europa?

Odgovor leži u tome što se logičan sporazum Srbije i Kosova, ako se može ostvariti s obzirom da su prepreke kompleksnije nego se čini, ne može biti trajan.

Ista atraktivna privlačnost olakšavanja nezadovoljstva ljudi da zamjene jednu etnički mješovitu državu sa homogenom, također intrigira Srbe uBosni i Albance u Makedoniji, a poprilično i svaku manjinu u regiji sa stanovništvom koje je dovoljno koncentrirano na ideju o potrebi teritorijalne secesije.

U slučaju Bosne, nažalost, ovo ne bi bilo moguće bez ponovljenog rata. Područje je to, koje uključuje i Srebrenicu, koje je pretrpjelo veliko etničko čišćenje. U isto vrijeme ni jedan srbijanski vođa neće moći preuzeti to područje, uz granicu sa Srbijom, i kojeg sada, kao posljedicu etničkog čišćenje, naseljavaju većinom Srbi.

Čak i ako bi se mogao postići sporazum o podjeli Bosne, rezultati bi bili neprihvatljivi. Za razliku od bilo koje etničke grupe u regiji, Bošnjake u velikoj mjeri upravo određuje njihova religija i dijeli ih od susjeda. Veliki turski utjecaj i utjecaj drugih arapskih zemalja, dovodi do toga da post podjela Bosne mora ili ne mora ostati sekularna.

Bila bi to vrsta zatvorene pozicije, budući da bi primjer Srbije sigurno slijedila i Hrvatska i pokušala učiniti isto. Uz veliki postotak regruta islamske država iz regije, i činjenice da se mnogi od njih potiču na povratak, Bolton i ostali agnostici oko teritorijalne razmjene trebali bi imati na umu ponavljanja Kosovo Bosna scenarija: spornog, eventualno nasilnog stvaranja ekonomski zahtjevne države u srcu Europe, podložne islamističkim utjecajima i uz patnju i napuštanje kao osobine koje ju definiraju.

Lančane reakcije velika su vjerojatnost. Samo spominjanje i zasada površna rasprava o mogućnosti teritorijalne razmjene od strane aktera poput Boltona i nekih europskih dužnosnika, mogla bi potaknuti na djelovanje i vođu bosanskih Srba Milorada Dodika, koji već dugo najavljuje potrebu spajanja sa Srbijom.

Dodik je naveo kako je Kosovska nezavisnost iz 2008. godine bila razlog koji je potaknuo razmišljanja o separaciji. Zauzvrat, njegovi zagovornici nadahnuli i su hrvatske vođe da agitiraju za “treći entitet”, još jednu relikviju bosanskog neurednog rata. Potreba za teritorijalnom razmjenom mogla bi prethoditi novom sukobu. Ukratko, zavodljiva logika zamjene teritorija, kada se primjeni na BiH, zapravo može postati poticaj za neki novi oružani sukob.

Isto vrijedi i za Makedoniju, uz dodatak međunarodnih komplikacija. Velika albanska manjina, koja čini između četvrtine i trećine stanovništva, gotovo je 2001. godine započela sukob sa etničkom makedonskom većinom. Albanci u Makedoniji blisko su povezani sa onima na Kosovu, a za većinu njih granice između tih dviju zemalja zapravo i nema. Logika te secesije mogla bi se vratiti, bez obzira na obećanja albanskih vođa u Makedoniji o ostanku u zemlji. Posebno će to sada biti izraženo i kada se etnički homogeno Kosovo spoji sa Albanijom. I postavlja se pitanje zašto bi Albanci u Makedoniji ostali izvan ‘Velike Albanije’, i to u jednom odnosu u kojem bi zauvijek ostali manjina?

Kao u slučaju BiH, podjela Makedonije je kompleksno i destabilizirajuće pitanje. Ne samo da će se Makedonci i Albanci posvađati oko uvjeta, većina od kojih živi u glavnom gradu Skopju, već i dogovorena podjela neće potrajati. Takva pitanja prelit će se i na Bugarsku, Grčku i Srbiju i oživjeti drugi balkanski rat od prije stoljeća. I kao u tom sukobu, bez obzira na podjelu plijena, jedna ili više stranaka, uključujući i Makedonce, bit će nezadovoljne. I u ovom slučaju, teritorijalna podjela neće ugasiti sukob, već će ga izmijenit ili dodatno zapaliti.

Trenutak za Boltonovu izjavu je gotovo ironičan. Washington je pomogao u rađanju novog pomaka u dugogodišnjem sukobu Grčke i Makedonije koji bi mogao i stvarno smanjiti stoljetne tenzije, bez ikakve teritorijalne podjele. Dvije strane postigle su povijesni dogovor i tako podsjetili kako je kompromis bolan, što je i bit svakog mirovnog djelovanja, i kako je zapravo moguć. Pažljivo pripremljen i sveobuhvatan srpanjski sporazum oko imena Makedonije i dalje bilježi niz političkih kritika i u Grčkoj i u Makedoniji, koja će oko tog pitanja održati referendum ovog mjeseca. Nažalost Boltonove primjedbe oko Kosova potaknule su nove nestabilnosti i potaknuo razmišljanja onih koji bi uništili sporazum.

U svom žaru potrage za jednostavnim rješenjem, nekoliko manjih promjena u dvodimenzionalnoj karti, predlagatelji teritorijalne podjele zanemaruju treću dimenziju – ljudski trošak manjinama koje su ostavili iza sebe. Razmjena koja bi se, kao što se pretpostavlja, dogodila na Kosovu, okuplja oko tri općine naseljene većinom Albancima u Južnoj Srbiji(Preševo, Bujanovac i Medveda) i tri ili četiri općine sa većinskim srbijanskim stanovništvom na sjeveru Kosova koje su u susjedstvu sa Srbijom (Lipljan, Leposavić, Zubin Potok i dijelovi Mitrovice).

No velika je razlika među ovim gradovima, i veći broj Srba rađe bi se našao na “pogrešnoj strani” od Albanaca. Relativna većina Srba koji sada žive na jugu Kosova, čiji je status već sada marginalan, mogli bi izumrijeti. Slabu zaštitu koju sada uživaju, koja je dio Ustava i cijena nezavisnosti, mogla bi postati nebitna. Bez obećanja o nadoknadi teritorija kojeg kontroliraju Srbi na sjeveru, cijela baza za ove posebne zaštite manjine, koje nameće međunarodna zajednica, mogla bi nestati.

Ako većina Albanaca ne ukloni te aspekte Ustava odmah, gotovo sigurno im ne bi dali ništa više od ‘verbalne službe’, bez obzira na poticaje EU ili SAD-a.

Upravo iz tog razloga, otac Sava, poznati dugogodišnji srpski pravoslavni prelat u veličanstvenom manastiru Dečani na Kosovu i drugi istaknuti Srbi na jugu Kosova, glasno se protive zamjeni teritorija. Oni znaju da ne samo da će to biti kraj srbijanske budućnosti na Kosovu, već će i izbrisati povijesnu prisutnost osobito među najvrjednijim elementima pravoslavne baštine. A kada se, neizbježno, zaplijeni srpska imovina ili se unište i oduzmu prekrasne freske, ponovno će oživjeti masovna srbijanska ogorčenost prema albanskim susjedima.

Drugim riječima, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić suočen je s nizom ozbiljnih dilema u izvršenju ove teritorijalne razmjene sa svojim kolegom kosovskim predsjednikom Hashimom Thaçijem, i ne samo na Kosovu. Veliki dio populacije na jugu Srbije su etnički Srbi, uključujući i većinu stanovnika općine Medveda, koja bi pretpostavlja se, trebala biti uključena u razmjenu.

Vitalno vrijedna autocesta s juga prema sjeveru, Koridor 10, dijeli ove tri općine. Darovanje ceste Kosovu znači gubitak za Srbiju, gubitak njihovog južnog pristupa moru, preko Makedonije i Grčke. Izgradnja alternativnog puta zasigurno bi bila preskupa.
S gubitkom vlastitog pristupa moru preko Crne Gore, zbog volumena trgovine i teške kineske infrastrukturne investicije koja obećava da će koristiti Beogradu, nezamislivo je da će Vučić prepustiti Koridor 10.

S druge strane, ako Thaçi dozvoli Vučiću da zadrži autocestu, riskira napade opozicije. Tri sjeverne općine koje Srbija želi sadrže i strateški važan rudnik Trepča. Dakle, taj bi sporazum Thaçiju mogao dati Kosovu stratešku imovinu (rudnik) u Srbiji, uz dozvolu Vučiću da zadrži svoju autocestu. Za razliku od Vučića, koji je i dalje iznad svojih protivnika, Thaçi ima daleko slabiji politički utjecaj. Pitanje je može li ikad ‘prodati’ takav sporazum u zamjenu za članstvo u UN-u i uzajamno priznanje.

Izlaz iz ove neuredne situacije za Boltona i Trumpovu administraciju je da čvrsto štite američke interese. Umjesto da dozvole da se postigne neki sporazum koji bi mogao destabilizirati regiju, moraju ostati čvrsti. Trebali bi snage udružiti sa Berlinom gdje je kancelarka Angela Merkel osudila predloženi koncept zamjene teritorija. Također trebali bi inzistirati da Srbija i Kosovo, kao i Grčka i Makedonija, postignu rješenja koja ne ovise o teritoriju. Činjenica da Beograd i Priština razmišljaju o razmjeni teritorija, sama po sebi je, priznanje da je vrijeme za dogovor blizu.

Imenovanje posebnog europskog izaslanika za Kosovo i Srbiju, s kojim bi Washington mogao surađivati, poslalo bi važnu poruku.

No ako uključene strane budu inzistirale o razmjeni teritorija u svojim pregovorima, tada bi SAD i Njemačka mogli zajedno raditi na ublaživanju posljedica. Ova tri uvjeta potaknut će čak i naj slabijeg predlagatelja teritorijalne razmjene da razmisli o implikacijama:

  1. 1. Neće biti nikakvog sporazuma o zamjeni teritorija na Kosovu dok se pregovori oko Daytona i BiH ne otvore i zaključe. Zapad si ne može dozvoliti nesmotren sporazum na Kosovu koji bi destabilizirao zemlju koja je svjedočila krvavom sukobu. Beograd, koji je supotpisnik Daytonskog sporazuma, prvo mora svoju srbijansku braću voditi u pregovorima o dugo očekivanim temeljnim reformama koje će konačno učiniti BiH funkcionalnom.
  2. 2.  Strane uključene u pregovore trebaju prihvatiti princip da se nikakva zamjena ne može dogoditi bez “većine manjine”, što znači da bi bio potreban referendum koji bi pokazao kako misle oni na koje ovaj sporazum najviše i utječe.
  3. 3. Mora postojati izvanredno rješenje za nove članove EU, poput Srbije, koje bi spriječilo njihovo onemogućavanje ulaska bilo kojoj drugoj državi iz regije. Neophodno je da Beograd ne bude u poziciji da se može oduprijeti obećanjima Kosovu, koji se duži niz godina neće moći priključiti EU. EU će također morati inzistirati na tome da petorica članova EU koji ne priznaju Kosovo čine to u nadi teritorijalne razmjene između Beograda i Prištine.

Nitko ne bi trebao inzistirati da ljudi na Balkanu vole jedni druge ili da moraju živjeti jedni s drugima. No ako njihovi vođe potenciraju zamjenu teritorija kako bi nadvladali sukobe, moraju to učiniti na načini koji neće izazvati nove i veće probleme.

/HMS/

na vrh članka