Mandić: Grabovica je pravi primjer etničkog čišćenja pod Armijom BiH

Mandić: Grabovica je pravi primjer etničkog čišćenja pod Armijom BiH

Zločini Armije BiH nad civilima hrvatske nacionalnosti u selu Grabovica, dogodio se 8. i 9. rujna 1993. godine u sklopu napadne operacije Armije BiH poznate pod nazivom “Neretva ’93”.



Kako je riječ o naseljenom mjestu koje se nalazilo duboko unutar teritorija koje je tada kontrolirala Armija BiH, u ovom slučaju ne može biti riječ ni o kakvom “incidentu na crti bojišnice”, nego o klasičnom primjeru etničkog čišćenja duboko unutar teritorija pod nadzorom A BiH, istaknuo je povjesničar iz Širokog Brijega, Hrvoje Mandić (Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH) u ekskluzivnom razgovoru za HRsvijet.net.

Kada je i kako počela operacija Neretva ’93 i koji su njeni osnovni ciljevi?

Prije svega u vrijeme izvođenja napadne operacije ABiH pod nazivom “Neretva ’93” imao sam samo šest godina. O navedenoj operaciji mogu samo govoriti iz pozicije profesionalnog povjesničara, isključivo na temelju činjenica i analize dostupnih ratnih dokumenta.

Ovoj odluci su prethodile političke odluke muslimanskog političkog vodstva na čelu s ratnim vođom Muslimana-Bošnjaka Alijom Izetbegovićem kao i odluke sa savjetovanje vrha A BiH u Zenici 22. kolovoza 1993. godine na kojem su sudjelovali isključivo zapovjednici iz reda muslimanskog (bošnjačkog) naroda. Nedvojbeno je da su temeljni ciljevi operacije bili prodor prema Mostaru, Čapljini i Stocu, te eliminacija HVO, odnosno stavljanje HVO-a pod potpunu podčinjenost A BiH što je bilo u potpunoj suprotnosti s ranije potpisanim sporazumima.

Također je nedvojbeno da je ova napadna operacija A BiH pokazatelj da je tadašnji bošnjački političko-vojni u potpunosti prigrlio ratnu opciju, odnosno odlučio zagospodariti prostorima koji su po tadašnjim prijedlozima MZ trebali ući u sastav hrvatskih provincija u BiH.

U vrijeme trajanja hrvatsko – muslimanskog rata crte bojišnice između A BiH i VRS su bile mirne pa je A BiH većinu snaga povukla s tih crta bojišnice i usmjerila ih na crte bojišnice sa HVO-om. Poznati su brojni primjeri suradnje A BiH i VRS, posebno na tadašnjem hercegovačkom ratištu. Notorna je činjenica da su u ljeto 1993. godine današnji “mirotvorac” Safet Oručević, zajedno s bivšim oficirom JNA i generalom Armije BiH Arifom Pašalićem, dogovarao s Ratkom Mladićem “zajednički izlazak na Neretvu i sve do Neuma” kao i stvaranje “srpsko-muslimanske hercegovačke regije”, uz tvrdnju da Muslimani u Mostaru “sa Srbima mogu i hoće da žive, a s Hrvatima ne mogu i neće.”

Safet Oručević, odnosno tadašnje muslimansko političko i vojno vodstvo u Mostaru, mjesecima su plaćali Srbima da svojim topništvom tuku hrvatske ciljeve u djelu Mostara pod nadzorom HVO-a. Navodno su Srbi povremeno tukli i više nego je bilo plaćeno uz opasku da “oni časte”, valjda u ime “antifašizma” te bratstva i jedinstva “naših naroda”.

Radi utvrđivanje povijesne istine koja je neophodna da bi Hrvati i Bošnjaci, kao konstitutivni narodi u Bosni i Hercegovini, mogli stvarati suživot predlažemzajedničku znanstvenu konferenciju hrvatskih, bošnjačkih i međunarodnih povjesničara, kao i istaknutih sudionika iz vremena rata kako bi došli do što realnije slike o svemu što se događalo u vrijeme hrvatsko – muslimanskog (bošnjačkog) rata.

U sklopu te operacije A BiH je počinila brojne zločine. Možete li nabrojati zločine A BiH učinjene u sklopu operacije „Neretva ’93“ s posebnim osvrtom na zločine u Grabovici i Uzdolu čije godišnjice obilježavamo ovih dana?

Sve te zločine je pratilo etničko čišćenje, a navest ću samo veće zločine: Orlište, Trusina, Doljani (Stipića livada), Grabovica, Mostar, Konjic, Jablanica, Uzdol u Hercegovini i poglavito Bugojno u Bosni u ljeto 1993. godine. Poznati su i zločini ABiH nad Hrvatima u Zenici, Vitezu, Travniku, Kaknju kao i u drugim mjestima Središnje Bosne.

Grabovica je po svemu ipak posebna. Bio je to, detektivskim rječnikom rečeno “gotovo savršen zločin”. Riječ je o zločinu koji se dogodio duboko u dubini teritorija kojeg je kontrolirala A BiH. Poubijani su civili hrvatske nacionalnosti, svi stanovnici sela Grabovice. Slučajno su ostali živi samo dva dječaka, braća Zadrokoji su se u vrijeme zločina uspjeli sakriti. Dakle, nije riječ ni o kakvom “incidentu na crti bojišnice”, nego o klasičnom primjeru etničkog čišćenja duboko unutar teritorija pod nadzorom A BiH.

Iz svih dokumenata A BiH vidljivo je da su za taj zločin znali svi nadređeni zapovjednici kao i bošnjački politički vrh a to je sve sakriveno od očiju javnosti od leševa koji su nestali do medijske i pravosudne blokade. Već odavno je o zločinu nad Hrvatima u Grabovici sve poznato, ali nema ni optužnice, a kamo li presude. Slično je i s Uzdolom.

Jesu li činjenice o zločinu u Grabovici poznate sudu u Haagu i domaćim sudovima?

Ako sam kao mladi povjesničar došao do ovih činjenica, nema razloga da do njih nisu mogli doći strani i domaći istražitelji. Jesu li do njih došli ili nisu i zbog čega te činjenice nisu uzimane u obzir kod procesuiranja ratnih zločina, po osobnoj ili zapovjednoj odgovornosti, nije mi poznato. Moj cilj bio je utvrditi činjenice relevantne za povijest kao znanost.

Poznato je da su brojni istražitelji tužiteljstva BiH prikupljali dokumentaciju o zločinima i da su cijeli timovi istražitelja prebrali i dio arhiva HVO-a koji se nalazi u Republici Hrvatskoj. Kakvi su rezultati njihovih istraživanja?

Koliko je meni poznato oni u predistražnim i istražnim radnjama nisu pokazivali nikakav interes za zločine A BiH nad Hrvatima nego su ciljano i selektivno tražili dokaze protiv pripadnika HVO-a. Rezultate takve kampanje vidimo posljednjih godina pred pravosudnim organima u BiH.

Zbog čega nisu tražili dokaze za zločine A BiH nad Hrvatima?

Vjerojatno su takav nalog dobili od svojih nadređenih, a zbog čega nisu uopće tražili dokumentaciju o zločinima A BiH nad Hrvatima, problem je odnosa politike i pravosuđa. Odgovor na ovo suštinsko pitanje treba dati pravosudni sustav Bosne i Hercegovine kao i političke strukture u Bosni i Hercegovini. Naravno, i međunarodni mentori koji se desetljećima bave pravosuđem u BiH.

Dio optužbi dužnosnika HR HB i pripadnika HVO-a rađen je na temelju transkripata iz Ureda Predsjednika RH Tuđmana. Možete li to komentirati?

Kao povjesničar ništa ne komentiram, to je zadaća politologa te društvenih kritičara. Mogu samo navesti činjenicu da su transkripti iz Ureda predsjednika RH Tuđmana objavljeni i dilani selektivno a ne cjelovito zbog čega se na tako iznesenim transkriptima ne može steći cjelovit uvid o ulozi predsjednika RH Franje Tuđmana i Republike Hrvatske vezano za rat u BiH.

Pored toga nisu objavljeni transkripti iz ureda Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Alije Izetbegovića koji bi uz transkripte prvog hrvatskog Predsjednika dali više svjetla na sve što se događalo u ratu 1991.-1995. Istina, javnosti su dostupni transkripti Ratnog Predsjedništva BiH ali je odnos središta političke moći prema njima sasvim oprečan od odnosa prema djelu transkripata iz Ureda prvog hrvatskog predsjednika. Dakle, za ukupnu i znanstveno utemeljenu ocjenu, morati ćemo sačekati objavu i danas nedostupnih dokumenata. Tek tada moći ćemo donijeti kvalitetnu i samoodrživu prosudbu, zaključio je ovaj povjesničar u razgovoru za HRsvijet.net.

Pogled.ba

na vrh članka