Kad dođeš “u posjed” a nisi ni platio niti ulagao

Kad dođeš “u posjed” a nisi ni platio niti ulagao

Zašto su Vlade Federacije uporno, dvadeset godina, nastojale ući u vlasničku strukturu Aluminija i onda nisu htjele spriječiti njeno rastakanje. Koji to dobar domaćin ne želi spriječiti propadanje svoje imovine, osim ako nema skrivene primisli kako će nestanak njegove imovine biti i nestanak još nečije?”

Piše: Stojan Nikolić, mr.sc

Prvijenac i ponos uspješne poslijeratne obnove hercegovačkog i bosansko-hercegovačkog gospodarstva “Aluminij” iz Mostara dugo je u bio u talioniku nevolja i kroničnoj neizvjesnosti. I pao je.

Podsjetimo se i ponovimo.

Aluminij je tvrtka koja je po ostvarenom ukupnom prihodu u Bosni i Hercegovini u 2017. godinui na osmom mjestu. Po izvozu na trećem, a po uvozu na petom. Nažalost, po ostvarenom gubitku ja na četvrtom mjestu. Zapošljava oko 900 radnika i godišnje uplati preko trinaest milijuna maraka poreza i doprinosa. Za dvadeset godina to je 260 milijuna. Njegovi radnici godišnje, preko zarađenih i potrošenih plaća, plate četiri milijuna maraka PDV-a. Za dvanaest godina platili su 45 milijuna PDV-a.

Usporedbe radi, po međunarodnom tenderu, raspisanom pa poništenom 2007. godine, vrijednost 88% kapitala Aluminija bila je 150 milijuna maraka. Dvostruko manje od uplaćenih poreza i doprinosa iz Aluminija!

Aluminij je kralježnica cijele aluminijske industrije u Bosni i Hercegovini. Ta industrija godišnje preradi 200 tona aluminija, izveze oko 700 milijuna maraka, zapošljava 2.000 radnika i uplati 50 milijuna poreza i doprinosa. I to se zna. Ipak, ruka pomoći od onih koji su bili dužni i mogli pomoći, uz časni izuzetak Elektroprivrede HZHB, bila je prekratka, uho otvrdnulo, a na oči mrena pala. Gluhi su trebali čuti, a slijepi progledati i vidjeti.

Tržišni darvinizam

Svoju tržišnu utakmicu Aluminij igra na međunarodnom tržištu. Tamo djeluje tzv. “tržišni darvinizam”. Opstanak tvrtke na tržištu jednako je neizvjestan kao i opstanak pojedinih vrsta u prirodi. Izumiru oni koji se ne mogu, ili ne znaju prilagoditi promjenama. Kako bi opstala tvrtka mora poslovati u uvjetima “dinamične stabilnosti”. Drugim riječima, tvrtka mora biti stabilna, ali istodobno dovoljno prilagodljiva promjenama na tržištu i okruženju. Aluminij nije ni stablan, ni prilagodljiv. Postizanje pravog omjera između stabilnosti i prilagodljivosti različito je za svaku tvrtku.

U prirodi hrast je simbol postojanosti i čvrstoće, ali je slabije otporan olujnom vremenu. S druge strane, palma svojom savitljivom strukturom može odoljeti nevremenu. Po takvoj usporedbi, tvrtka mora biti izmedu hrasta i palme. Aluminij je bliže hrastu nego palmi. Orjentiran je na jedan proizvod i međunarodno tržište. A tamo stalno bockaju nepredvideni poremećaji. U Bosni i Hercegovini Aluminij je veliki igrač. Na medunarodnom tržištu pod stalnim faulovima. Po kakvoći prepoznatljiv. Njegov aluminij najbolje svjetske kakvoće ima svoje zasluženo mjesto. Zato zaslužuje opstanak, pomoć i potporu svih koji na bilo koji način mogu pomoći.

Najvažnije je pitanje kako sada Aluminij izvući iz antropije i pripremiti ga za nepredvidene potrese. Odgovor nije jednoznačan. Prije svega treba naci uzročnike i korjene antropije. Trebat će mnogo mudrosti, znoja, muke i znanja. Sinergije i vremena. A vremena nema.

Treba se čuvati onih koji na pitanja novinara ili samozvano samouvjereno predlažu jednostavna rješenja poput “drastičnog fiskalnog rasterećenja” ili korištenja energije vjetra i sunca, i eto spasa. Jednostavnih lakih rješenja za ozbiljne probleme nema. Treba pomoći Upravi i Nadzornom odboru i mogucem Stečajnom upravitelju riješiti sadašnje goleme probleme i stvoriti uvjete za pripravu dugoročne stabilnosti. Problemi nisu od jučer. Rezultat su mnogih činjenja i nečinjenja, “Mnoštva pogrešnih odluka”.

Struktura vlasništva

Aluminij je dioničko društvo. Mali dioničari (uposlenici) imaju 44% dionica, Vlada Federacije BiH 44% i Republika Hrvatska 12%.

Nije uvijek bilo tako. Vlada Federacije je dogovorom s Upravom Aluminija došla u posjed 44% kapitala “tek u rujnu 2013. godine, a do   tada, dvadeset godina, ostali dioničari su u cijelosti upravljali Aluminijem” (Nikšić, tada predsjednik Vlade Federacije). Maglovito je kako se dogovorom može mijenjati vlasnička struktura, i tko su, i kako su, Nikšićevi ostali dioničari ostali bez svoga kapitala. Mnogo je tu pitanja na koja nitko nije tražio odgovore. Sve to sliči biblijskim uzurpatorima koji su ušli u kuću koju nisu gradili, jedu kruh koji nisu žnjeli i piju vino koje nisu brali. Bilo kako bilo, promjena vlasničke strukture nije donijela niti jednu marku sviježega novca!?

Vlasnička struktura nije medu najvažnijim uzrocima krize u “Aluminiju”. Jeste jedna od bodlji. Žulja. Koči. Obveza je dioničara (vlasnika) lojalno postupati prema duštvu u koje su uložili svoje dionice, ili “došli u posjed” dionica, kao i prema ostalim dioničarima. Moraju ispunjavati obveze, biti vjerni, iskreni i odani društvu. Ne smiju činiti, ili ne činiti, radnje koje bi ometale ostvarenje zajedničkoga cilja. Zajednički im je cilj uspješno poslovanje društva čiji su dioničari. Ako stvarno i iskreno žele doprinijeti ostvarenju zajedničkoga cilja moraju djelovati u interesu društva, a ne u svom pojedinačnom interesu ili interesu skupine kojoj pripadaju izvan društva.

 

Neuspješno radničko dioničarstvo

Uključivanje uposlenika u vlasničku strukturu imalo je dva cilja. Prvo, motivirati radnike, kao vlasnike dionica, za što bolje radne učinke, i drugo, osigurati stabilnost radnih mjesta. Moglo bi se reći kako radničko dioničarstvo u Aluminiju nije uspjelo. Ni jedan cilj nije ostvaren. To ide na ruku onima koji tvrde kako učinkovitost gospodarskoga duštva i radničko dioničarstvo ne idu zajedno. Radniku je bitna plaća za koju radi i ako mu tvrtka isplaćuje maksimalno mogucu plaću on je zadovoljan i ne razmišlja o budućnosti. Ni o svojoj ni o budućnosti društva.

Upisom i uplatom dionica radnici su stekli imovinska i upravljačka prava zajamčena zakonom. O pravima i načinu njihova ostvarivanja mali dioničari Aluminija nisu dostatno i na pravi način obaviješteni. Među malim dioničarima nema svijesti o korištenju, zaštiti i obrani njihovih prava. Zbog pasivnog držanja većine dioničara i nikakve želje za praćenjem rada društva ostvarivanje tih prava je upitno.

Tvrtkom upravlja uprava. Upravu nadzire nadzorni odbor. Njihov rad odobrava skupština dioničara. U skupštini i nadzornom doboru sjede predstavnici svih, pa i najmanjih, vlasnika dionica. Od njihovog rada zavisi ostvarenje prava malih dioničara i njihov utjecaj na poslovanje društva. Skupština dioničara je pravo i jedino mjesto gdje mali dioničari mogu ostvarivati svoja upravljačka prava. Mjesto gdje treba reći što treba reći i čuti što treba čuti o poslovanju društva. Svaki, pa i najmanji, dioničar može na skupštini osporiti odluku uprave, upozoriti na moguće nepravilnosti ili pokrenuti pravni postupak protiv pogrešne odluke uprave. Neznano je jesu li mali dioničari Aluminija na Skupštinama, preko udruga koje su ih zastupale, osporavali i jednu iz “mase pogrešnih odluka” koja im se činila neopravdanom, štetnom ili nezakonitom.

U Aluminiju su postojale dvije udruge malih dioničara DIAL i Aluminijaš. Rezultat su samoljublja dvojice sindikalnih čelnika. Nije isključen ni utjecaj interesnih i ujecajnih skipina iz okružeja na njihovo organiziranje. Bile su suprotstavljene jedna drugoj. Jedna udruga podržava jednu upravu, druga drugu. Razlozi za podršku nisu bili programi rada uprave, jer nisu ni traženi. Možemo reći kako udruge malih dioničara u Aluminiju svojim djelovanjem nisu štitile ni interese radnika, ni društva.

Prema onomu što se moglo doznati udruge nisu djelovale tamo gdje su trebale djelovati. Na Skupštinama dioničara. Ako zapisnik sa Skupštine sadrži prigovor dioničara na odluku Skupštine postaje temeljem sljedećih pravnih radnji za pobijanje i poništenje odluka. Ako toga nema sve ostalo su jalove priče. Ako u zapisnicima sa Skupštine diončara Aluminija nema tragova o prigovorima na odluke Uprave i Nadzornoga odbora i o “načinu izvlačenja novca iz Aluminja” onda su za stanje antropije suodgovorni i radnici, mali dioničari preko svojih udruga. Usvajajući godišnja izvješća o poslovanju dopustili su da, očito neuspješne uprave i nadzorni odbori, vode u propast Aluminij.

 

Sindikati “ne znaju” tko su vlasnici

Ni sindikat nije ispunio svoju zadaću. U pravu su kada žele raditi s mirom i jesti svoj zarađeni vlastiti kruh. U pravu su i kada za sva “dugovanja i nagomilane probleme” krive vlasnike. Pri tomu zaboravljaju kako su radnici, većinom njihovi članovi, vlasnici skoro polovice kapitala Aluminija.

Zadaća im je bila organizirati Vijeće zaposlenika. Jesu li? Skupština dioničara jednom godišnje razmatra izvješce o radu uprave i nadzornoga odbora, a Vijeće zaposlenika uprava je dužna svakih šest mjeseci obavijestiti o stanju i rezultatima poslovanja, o razvojnim planovima i njihovom utjecaju na ekonomski i socijalni položaj radnika. Naglašavam “utjecaj poslovanja na ekonomski i socijalni položaj radnika”. Da su radnici dva puta godišnje, preko Vijeća uposlenika, bili obavještavani o njihovoj ekonomskoj i socijalnoj ugroženosti ne bi pasivno čekali kao ovce na šišanje.

Zadaća sindikata je bila i poučavati male dioničare, svoje članove, o njihovim upravljačkim pravma, korištenju i zaštiti tih prava. Dopustili su organiziranje dvije udruge malih dioničara i nisu spriječili njihovo međusobno suprotstavljanje. Uspaniče se, štrajkaju, kukaju, za sve okrivljuju druge, a od “onih gore” očekuju rješenja.

“Došli u posjed”, a nisu ulagali

I drugi vlasnik skoro polovice Aluminija, Federacija BiH (Vlada Federacije), ne ponaša se ni odano, ni iskreno.Ni prema tvrtki, ni prema ostalim dioničarima. Možda zato što su “došli u posjed” a ne uložili svoj vlastiti novac u dionice 44% kapitala Aluminija.

Vlada Federacije je “država”. Nigdje u svijetu proizvodnja aluminija ne može uspjeti bez suradnje i podrške države. Iza uopćenog pojma vlada, odnosno država, stoje ljudi od krvi i mesa sa svojim uvjerenjima, sposobnostima i ograničenjima spremni oblikovati, provoditi ili ne provoditi aktivnosti temeljem osobnog i kod nas, nažalost, prije svega, stranačkog poimanja ekonomskih i političkih odnosa. Radnici kao dioničari u “Aluminiju” mogli su malo ili ništa učiniti za razvitak i opstanak tvrtke. Nasuprot njima država je mogla i može. Ima i zakonodavnu i izvršnu vlast i moć. Prirodno je očekivati kako je država čvrst oslonac gospodarstvu, posebice izvozno orjentiranim tvrtkama kao što je Aluminij. Naša “država” u obličju Federacije Bosne i Hercegovine, iako ima vlasnički udjel, prema Aluminiju ponaša se kao slomljena trska na koju se čovjek nasloni a ona mu probode dlan.

Kada se osvrnemo tko je sve tijekom dvadeset godina vodio ministarstvo industrije i energetike ostajemo razočarani. Prisjetimo se ministra koji je imao strategiju razvitka u glavi samo ju je trebao prenijeti na papir. Nestalo papira, nestalo strategije, nestao ministar, ostali problemi. Ili su podcijenili problem Aluminija, ili uopće nisu razumjeli zadatak koji je trebalo riješiti, ili, poradi stranačkih interesa, nisu htjeli. “Ako mislima želite pokenuti brdo, uspjet ćete. Samo treba iskreno i jako željeti.” Sudeći prema dosadašnjem ponašanju ni Vlada, ni ministri, niti su iskreni, niti su željeli sudjelovati u rješavanju problema “Aluminija”.

 

Tko je tražio, a tko ugovarao “nezakonite odluke”

Najveći problem Aluminija je cijena električne enrgje. Države proizvođači aluminija na razne načine utječu na smanjenje troškova električne energije. Najčešće povlaštenim nabavnim cijenama ili subvencijama. Crna Gora je svom Kombinatu aluminja u Podgorici (KAP) osigurala povlaštenu cjenu električne energije za trogodišnje razdoblje. Repblika Srpska Tvornici glinice u Zvorniku povlaštene niže cijene. Federacija se “ne želi miješati”.

Pravdajući se, bivši predsjednik Vlade Nikšić rece: “Nećemo donositi nezakonite odluke”. Nitko to nije ni tražio, ali svatko zna Vlada predlaže zakone. Nije bilo zakona po kojem su rudnici, ili željeznice, oslobođeni plaćanja doprinosa na plaće i iz plaća, pa je zakon donešen. Ili, nije blo zakona po kojem Krivaja može nabavljati trupce po povlaštenim cijenama, pa je zakon donešen. Ili nije bilo zakona po kojem Mittal plaća znatno manju cijenu električne energije, a plaća.

U rujnu 2013. godine potpisan je Sporazum o rješavanju otvorenih pitanja izmedu Vlade Federacije BiH i Aluminija d.d. Mostar. Tim Sporazumom Vlada je došla u posjed 44% dionica i obvezala se “izraditi i provesti program subvencioniranja proizvodnje aluminija kao strateške industrijske grane.” Premijer Nikšic je tada izjavio kako će “od resornog federalnog ministarstva zatražiti da odmah pristupi pripremi tog programa u suradnji s predstavnicima Aluminija”. To odmah traje do danas.

Očito, ta i druge vlade nisu žejele riješiti taj problem. Nisu željele izvaditi trn čiji je ubod zatrovao krvotok, odnosno proizvodnju aluminija. Skloni smo vjerovati kako ta bezvoljnost nije posljedica stranačkog poimanja regionalnog gospodarskog razvitka.

 

Lažni natječaj i skrivene primisli

Sporazum ima osam dodataka i u svakom dodatku je opetovana ta obveza. Vlada, očito nije iskreno i dobroj vjeri potpisala Sporazum. Dokaz tomu je i obrazloženje resornog ministra prigodom raspsivanja, objavljenog pa poništenog, međunarodnog tendera za prodaju 88% kapitala “Aluminija”: “Ono što mi sada možemo obećati jeste da će novi kupac imati dovoljno električne enrgije, a kakva ce cijena biti o tome ćemo se dogovarati. Na taj način ce se doći do jeftinije cijene električne enrgije, a posebice za potrošače kao što je Aluminij”. Znači, strani kupac će imati jeftiniju električnu energiju i to neće biti nezakonito.

Sva dosadašnja pomoć Vlade svela se na organiziranje i nazočnost sastancima s vjerovnicima. I nedavna suglasnost Vlade “Elektroprivredi HZ HB” na mogućnost ugovaranja roka plaćanja za isporučenu električnu energiju “Aluminiju” 60+60 dana je takva. Brigo moja pređi na drugoga. Kao da je problem u rokovima plaćanja, a ne u cijeni. Suglasnost ne rješava problem cijene, a urušava stabilnost poslovanja Elektroprivrede HZ HB imobilizacijom novčanih sredstava. Novac je kisik gospodarstva, bez njega posao nije moguć. Ne možete roniocu uzeti bocu kisika i reći mu: “Ne možeš dobiti kisik za disanje, morat ćeš se nekako snaći”

Razumno je pitanje, zašto su Vlade Federacije uporno, dvadeset godina, nastojale ući u vlasničku strukturu Aluminija i onda nisu htjele spriječiti njeno rastakanje. Odgovor imaju jedino pobornici teorije zavjere: “Da opljačkaju radnike, male dioničare, i unište tvornicu. Koji to dobar domaćin ne želi spriječiti propadanje svoje imovine, osim ako nema skrivene primisli kako će nestanak njegove imovine biti i nestanak još nečije?”

Izvor: Bljesak.info

na vrh članka