Fra Vladimir Vlado Ereš: Ostanemo li uz narod, ne može nam nitko ništa

Fra Vladimir Vlado Ereš: Ostanemo li uz narod, ne može nam nitko ništa

Fra Vladimir Vlado Ereš nesumnjivo je jedan od najpoznatijih hercegovačkih franjevaca u iseljeništvu, odnosno jedan od najpopularnijih hrvatskih misionara među našim Hrvatima u zapadnoj Europi.

Dugogodišnji je voditelj hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj i Švicarskoj, publicist i kroničar, pokretač mnogobrojnih inicijativa i projekata. Svojom iskrenošću i izravnošću u analizi društvene i duhovne zbilje hrvatskoga puka u domovini i dijaspori uvijek privlači pozornost. A poseban povod za ovogodišnji razgovor je i nagrada Večernjakova domovnica, koja se dodjeljuje najpopularnijim i najzaslužnijim Hrvatima u iseljeništvu.

Proljetos ste na svečanosti u Frankfurtu uvršteni među velikane hrvatskog iseljeništva za svoj dugogodišnji duhovni, prosvjetni, kulturni i humanitarni rad. Kako ste doživjeli ovogodišnje priznanje?

Kažu stari i mudri ljudi – čim ti počnu dijeliti nagrade i priznanja, tvojoj se karijeri bliži kraj. Možda je i stvarno tako. Ali ja to doživljavam i kao zahvalnost i poticaj. Svakom čovjeku laskaju nagrade i priznanja. Međutim, u vremenima u kojima živimo događa se njihova inflacija pa postaje važno tko dijeli nagrade. A moram priznati da je ova posebna i puno mi znači. Večernji list su vrlo popularne novine i u Hrvatskoj, i u BiH, i u dijaspori. S Večernjakom sam povezan i na neke načine surađujem na ovaj ili onaj način već više od 30 godina, a čitam ga redovito daleko dulje. Ove novine žive s narodom i za narod, vode se nacionalnim interesima i drže standarde novinarstva. Imate divnih vijesti, reportaža i izvješća. Imate osjećaja primijetiti mnoge osobe kojima je dragi Bog dao neke darove u životu, koje mogu koristiti za opće dobro, a koje često drugi ignoriraju. Od početka ove manifestacije volio sam otići na Večernjakovu domovnicu u Frankfurtu. Jedinstven je to skup mnogih poznatih i priznatih osoba iz hrvatskog iseljeništva, ali i uglednika iz domovine. Posebna zanimljivost je mogućnost da Večernjakovi čitatelji glasuju za određene pojedince i na taj način ih ističu za pojedine nagrade i priznanja. Eto, tako sam se i ja našao među njima.

Mnogo je područja na kojima djelujete. Što je bilo ključno u odluci žirija i publike?

Naime, glavni urednik i ljudi iz stručnog odbora zaključili su da sam ja jedan od svećenika ili, kako se to češće vani kaže, dušobrižnika koji je valjda ostavio neki trag. Oni najbolje znaju što ih je motiviralo. Ja sam sva ova desetljeća nastojao obavljati svoje duhovno poslanje najbolje što sam znao i mogao. Nisam se bojao trošiti i umarati za Boga, Crkvu i domovinu. Možda sam ponešto radio drukčije nego što je uobičajeno. Nastojao sam unijeti malo duše, motivacije i životnosti u sve ono što radim. U proteklih 30 godina prešao sam više od tri milijuna kilometara. Pokrivao sam područja veća od Hercegovine, pokretao manifestacije, osnivao folklorna društva, organizirao koncerte i humanitarne projekte, vraćao odlutale, privlačio mlade, donosio duh domovine u tuđinu. Nekada je to bila jedina veza sa starim krajem. Danas, kad smo svi zajedno na internetu i društvenim mrežama, sve je nekako drukčije, ali smo opet otuđeniji. Napisao sam i objavio devet knjiga posvećenih životu i radu hrvatskoga naroda izvan granica njihove matične domovine Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Među njima najsveobuhvatnije je posljednje troknjižje s 1760 stranica i više od 10.500 fotografija, a gdje je obuhvaćen život i rad hrvatske katoličke misije Lausanne-Wallis u vremenu od nastanka do današnjih dana. Iako je riječ tek o jednoj misiji u Švicarskoj, kroz nju je opisan način djelovanja, života i rada svih misija po iseljeništvu. Doneseni su svi podaci o životu do detalja, kronologija, način funkcioniranja, a najvrjedniji dio su imena i prezimena pojedinaca i obitelji, pa ima i statističku vrijednost. Zapisano ostaje, govorili su stari mudraci. Međutim, puno toga ostalo je samo u srcima i uspomenama naših vjernika. Ljudi vas najčešće promatraju kroz obični, svakonedjeljni život zajednice, kroz vjerski, ljudski, kulturni rad, molitve, pobožnosti, hodočašća, stvaranje mostova s domovinom, odnosno svećeničku svakodnevicu sa svojim narodom. Svjestan sam da nisu samo naši službeni nastupi “zapisani” u očima našega naroda, nego cjelokupan život, rad, odnos, komunikacija, hodočašća, sakramenti, duhovne usluge, mladi, djeca, stari… Sve su to područja od nesebične žrtve, koja se u očima našega svijeta vrlo cijeni i nagrađuje. Moj suputnici u dijaspori vrlo dobro znaju moju muku, kilometre, borbu s neznanjem jezika, nepravdu koju sam doživio. I zato bih im uvijek “dušu dao”, što mi je najveća zahvalnost i poticaj i na čemu im puno zahvaljujem.

Iako je vaše djelovanje okrenuto prema našim ljudima u dijaspori, u domovini ste poznati i kroz svoj humanitarni rad…

Pa dobro, u sastavu našeg djelovanja usko je vezano i pomaganje bližnjima i siromašnima u nevolji. Mi, kao i katoličke župe u domovini, među ostalim, imamo dužnost i brinuti se za bližnje u nevolji i potrebi. To smo posebno pokazali za vrijeme Domovinskog rata, o čemu je jako puno napisano. Danas se traži drukčija kreativnost. Imamo svoje ideje i akcije koje provodimo tijekom godine. Konkretno, naša misija u korizmi ima “kasicu milosrđa”, a pred Božić ima svoje pismo koje, uz informacije i čestitku, nudi mogućnost pomoći bližnjima. U svakoj od tih akcija bude jako velikih odziva. Naš narod ima srce k’o planina u kojem stanuje puno ljubavi za bližnjega. Evo, Večernjak je to primijetio i nagradio. Zahvaljujemo na tome i to je ogromna podrška radu i ustrajnosti za buduća vremena. Predugo traje potreba za pomoći i još će, nažalost, puno trebati imajući u vidu stanje u domovini.

Nedavno je na svečanom primanju i čestitanju Dana hrvatske državnosti u Bernu predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović posebno pohvalila i odlikovala hrvatske katoličke misije…

 

Točno! Naša uvažena i vrlo cijenjena, a mogu reći i voljena, predsjednica bila je ovoga puta gošća u Veleposlanstvu u Bernu, gdje je zaslužnima udijelila nagrade, a nama voditeljima misija udijelila je posebne plakete. Hvala joj što je primijetila važnost hrvatskih katoličkih misija za naše ljude. Tako je nama i našemu narodu podarila čin zahvalnosti. Inače, u iseljeništvu se sasvim drugačije cijeni, poštuje, prati, voli i komentira njezina uloga i funkcija nego kod nas. Često se iznenadim koliko smo negativni u domovini prema svemu i svakome, pa tako i predsjednici. Ovi komentari i podbadanja, insinuacije i ponižavanja. Sav naš narod, zajedno s nama svećenicima, šokiran je dokle mi znamo blatiti svoje vrijednosti. Pratimo neke tiskovine, kako državne tako i crkvene, komentare, portale, uvodnike i zaključnike, svećenike i vjernike koji pišu. Ima li kraja tome? Hajde, dođi u Švicarsku pa tako govori i piši o toj zemlji i njezinim vrijednostima i institucijama. Nećeš čuti ni osobu ni novine koji će tako javno svoje svetinje gaziti.

 

S druge strane, jako smo skloni generaliziranju. Naravno da nije sve dobro što rade predsjednica ili Vlada, Crkva ili neki pojedinac u njoj. Ali ne možemo na temelju toga sve pomnožiti s nulom i oblatiti. Napadne se nekoliko bolesnika u Crkvi, braku, obitelji pa onda pljuju na svu Crkvu, sve brakove i obitelji. Nitko ne valja, svi bolesni… Na dao Bog slušati… Ne ide ovo prema dobru. Uhvatilo se ustaša i partizana, a svi znamo da to nikoga ne zanima. Stvaraju se napetosti između nas i Izraela. Pitam nedavno u Jeruzalemu nekoliko uglednih Izraelaca doživljavaju li oni tako negativno nas Hrvate, Svi uglas rekoše: “Ma, o čemu vi? Nitko živ niti išta o tome priča, niti zna, niti tko komentira. Vi ste za nas svi prijatelji jer i ovo je vaša domovina po vjeri koju ste dobili i uzeli po Isusu”. A u nas se “pumpa” ta napetost.

 

Vidite li razloga za optimizam?

Vidim, i to koliko! Kada bude barem upola više mladih u politici, u službama, na položajima, bit će bolje. Već 30 godina gledamo jedne te iste face, iste misli, iste riječi. Tu i tamo jedva da se netko od mladih probije. Veze i vezice, ulizice i podobnici toliko su zgusnuli redove da nadareni pojedinci nemaju šanse. Nažalost, i u mojoj Crkvi na puno mjesta je tako. Ovi dana promatrao sam Mladifest u Međugorju! Koji kapacitet mladeži za punu Crkvu i radosnu vjeru. Kako u nas tako i u svijetu. Treba nam puno zagrijanih i sposobnih svećenika za žrtvu, rad i izgaranje. U dvjema župama gdje sam nekada bio i danas se spominju dvije generacije fratara koji su “žarili i palili” u ona doba, prije 30-40 godina. Kad je to bilo, a od tada sve više i više…, “mlako”. Bog daje svoj kapacitet u ljudima, vjeri i zanosu. Pogledajmo tolike sportaše, pa svaki se prekriži, gleda u nebo, zahvaljuje Bogu. Možeš s njima razgovarati i upijati njihov optimizam i vjeru. Nažalost, naša Hrvatska televizija guši, “izrezuje”, ignorira, prešućuje sve te glasnike vjere koji hoće reći lijepu poruku ili misao. Ali ta se istinska vjera u narodu ne može sakriti. Pogledajmo duhovne obnove, blagoslove, obljetnice i svetkovine. Mi nemamo što reći – Bog je jako prisutan i čini čuda oko nas. Samo treba otvoriti oči. Predvodnici moje Crkve, posebno ovi mladi duhovnici, moraju s puno više žara i predanosti biti na čelu, među narodom, posebno mladima, i nitko od onih koji hoće vjeri nešto nauditi ne može nam ni pera odbiti. Uistinu, ostanemo li uz narod, ne može nam nitko ništa, a ako se udaljimo, upitna je naša misija. To je ujedno i moja poruka za ovu godinu i za ovaj razgovor. 

Piše: Oliver Cvitković
Izvor: Večernji list / Ljportal.com

na vrh članka