Ahdnama: Izvor vječitih priijepora i nerazumijevanja

Ahdnama: Izvor vječitih priijepora i nerazumijevanja

U okviru godine koju je franjevački red proglasio godinom dijaloga, pred samostanom Duha Svetoga u Fojnici u subotu je otkriven je spomenik fra Anđelu Zvizdoviću. Uz ovu, obilježena je i 800. godišnjica susreta svetog Franje Asiškog i sultana Malika El-Kamila, za vrijeme križarskih ratova u Egiptu.

Podsjećajući na izuzetno teško vrijeme, prije 556 godina, kada su se na brdu Milodraž susreli fra Anđeo Zvizdović i sultan Mehmed Drugi El-Fatih, te tijekom razgovora pronašli rješenje, nakon čega je uručena Ahdnama, koja se čuva u fojničkom samostanu, gvardijan fra Mirko Majdandžić ovaj spomenik nazvao je spomenikom traženju načina življena na ovim prostorima. Jer oduvijek je ovdje bilo ljudi koji su zbog ljubavi prema ovoj zemlji podnosili žrtvu.

-Kako je Abraham praotac naše vjere, tako je fra Anđeo praotac našeg povjerenja da ima mjesta u Bosni za sve ljude – kazao je tom prigodom fra Mirko.

Prema predaji 28. svibnja 1463. godine u Milodražu kod Kiseljaka sastali su se sultan Fatih i fra Anđeo Zvidović. Tada je porobljivač Bosne sultan Mehmed Fatih predao fra Anđeli Adhnamu, dokument kojim se daje garancija fratrima da djeluju u okupiranoj i porobljenoj Bosni. A kako je način obilježavanja Ahdname besmislen i neistinit davno je upozorio hrvatski i bosanskohercegovački pisac i intelektualac Ivan Lovrenović.

O tom događaju, njegovu obilježavanju te značenju Adhname Lovrenović je napisao da kao i svaki drugi povijesni događaj, i Ahdnama iz 1463. godine mora se tumačiti iz svojega konteksta i iz perspektive posljedica koje je proizvodila u toku vremena te kako način na koji se godišnjica milodraške ahdname obilježava u organizaciji udruženja bosansko-turskog prijateljstva „Bosfor“ iz Sarajeva s historijskoga gledišta je besmislen i neistinit, a s aktualno-političkoga štetan, jer je obojen u biti nacionalističkom mitologizacijom i zloupotrebom jednoga važnog povijesnog događaja.

Naglašava kako je štetan i zbog toga, što se na taj način kompromitira mogućnost da događaj toga formata i te zanimljivosti bude obilježavan mnogo vjerodostojnije i u edukativnom smislu korisnije.

Podsjetio je kako su razorene crkve i samostani, puk dijelom rastjeran ili odveden u ropstvo, dijelom izginuo, dijelom u sukcesivnom prijelazu na islam, uz gubitak dobara i posjeda – sve je to franjevačku ustanovu i njezin preostali puk dovelo do iskušenja i opasnosti potpunoga nestanka. To su okolnosti u kojima sultan Mehmed I Osvajač podjeljuje bosanskome kustodu fra Anđelu Zvizdoviću ahdnamu, i taj susret vrlo dobro osvjetljava mentalitet i tipične osobine jedne i druge strane.

-Fratar u strašnoj dilemi: da s preostalom braćom i narodom ostavi ovu jedinu svoju zemlju, ugasi Vikariju, jedinu ustanovu koja je preživjela kataklizmu Bosanskoga Kraljevstva, i bježi u tuđi svijet, na Zapad, koji bi, kao, trebao biti ideološki njegov, ili da ostane ovdje, vjeran korijenima i pozvanju, a u nesigurnu traženju egzistencijalnoga modusa vivendi s osvajačima, novim gospodarima. Turski vladar, možda najmoćniji čovjek Svijeta u tom času, pred izborom: da toj zanemarljivoj veličini, koju predstavlja siromašni redovnik pred njime, odrekne bilo kakvu važnost i identitet, ili da ju tako marginalnu i bezopasnu prizna, i tako spriječi da mu netom osvojena zemlja, njezina polja i rudnici, ostane pusta, bez ljudi…Kao i svaki drugi povijesni događaj, i ahdnama iz 1463. godine mora se tumačiti iz svojega konteksta i iz perspektive posljedica koje je proizvodila u toku vremena. Smiješno ju je uspoređivati, kako to neki čine, s engleskom Magna charta libertatum iz 1215. godine (feudalni ugovor o odnosima kralja i feudalnog plemstva), jer su im društveni, politički i povijesni konteksti neusporedivi. Smiješno i neistinito je o njoj govoriti i iz aspekta ljudskih prava, naprosto zato što je koncept ljudskih prava nešto što je nastalo tek u modernom vremenu nakon epohalnoga procesa laicizacije i emancipacije individue u zapadnom građanskom društvu. A prava je pseudohistorijska lakrdija, ali i nacionalistička zloupotreba, kada se o ahdnami govori kao o „dokumentu dijaloga, slušanja, međusobnog poštivanja“, kao o „dokumentu temeljnih vrijednosti Bosne i Hercegovine“ (Tahir Lendo, predsjednik Vlade SBŽ u Travniku)-napisao je Lovrenović.

Naglasio je kako se stvarni dometi i vrijednost ahdname mogu procjenjivati samo u kontekstu teokratskog uređenja Osmanskoga Imperija, u kojemu je ona bila modus zaštite manjinskih vjerskih zajednica, kojima je sistemski uskraćeno puno pravo građanstva (sve do Hatihumajuna iz 1856. godine), te da je tako ahdnama samo ono što historijski i socijalno-politički jest, ništa manje i ništa više: istovremeno i garancija dozirane zaštite, ali i rječito historijsko svjedočanstvo nejednakosti.

Povjesničar dr. Ivo Lučič je ustvrdio kako ovaj dokument izaziva žestoke prijepore unutar bosanskohercegovačke javnosti te podsjetio na posjetu pape Franje Sarajevu kada je reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović u pozdravnom govoru papi izjavio kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”.

Ocijenio je kako je upravo ta rečenica potisnula sve drugo što je efendija Kavazović rekao i ponovno otvorila raspravu o katoličke-muslimanskim, odnosno hrvatsko-bošnjačkim odnosima u BiH.

-Problem je zapravo u razumijevanju i tumačenju sadržaja i simbolike spomenute ahdname, odnosno povelje ili jamstva, koju su bosanski franjevci dobili od sultana Mehmeda II. Osvajača (el Fatiha), najprije u Srebrenici 1462., a zatim u Fojnici (Milodiaž, danas općina Kiseljak) 28. svibnja 1463. godine. Sultan je Fojničkom ahdnamom obećao franjevcima (a ne katolicima kako se to često pogrešno ističe) osobnu zaštitu kao i sigurnost njihove imovine. Bilo je to samo tri dana nakon što su Osmanlije uhitili “prokletog nevjernika” (kaür-i la’in› bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića i samo tjedan dana prije nego su nesretnoga kralja pogubili. Tako je ahdnama, osim što je postala važan dokument za opstanak franjevaca u osmanskoj Bosni, bila i svojevrsna smrtna presuda bosanskom kralju i kraljevstvu-istaknuo je dr. Lučič zaključivši kako „nesporazumi s poviješću i s tim povezani aktualni društveni problemi nastaju onda kada povijesne događaje ne sagledavamo u cjelini, nego na njih gledamo iz partikulame (nacionalne, konfesionalne, klasne…) pozicije ocjenjujući dobrim ono što je “nama” i “našima” bilo dobro. Ako prema drugima nemamo obzira čak ni u interpretaciji prošlosti, teško je očekivati da ćemo ga imati u gradnji (zajedničke) budućnosti.“

/M. L./HMS/

na vrh članka