Planinarenje Čvrsnicom: Vitlenica – Veliki Vilinac – Mali Vilinac – Risovac

Planinarenje Čvrsnicom: Vitlenica – Veliki Vilinac – Mali Vilinac – Risovac

„Grah“ je, eto tako pao da me promovirao u kočničara tura našeg trojca. Orostite, lapsus calami, htjedoh napisati kroničara naših tura a glavni kočničar sam svakako svih tura na koje idem. Ovaj tjedan, kao dvojac bez kormilara, odradili smo turu Vitlenica – Veliki Vilinac – Mali Vilinac – Risovac, piše Blidinje.net.

Već u subotu je Ćoma izašao na planinu pobrati ljetinu iz poznate bašte i pripremiti nešto ogrjeva, poveo i mene kao ispomoć (nije se okoristio  ) pa kad smo već tu šteta ne napraviti turu, gojzerice se rastočile dva tjedna nisu gažene, propašće. Par telefonskih poziva i imamo pet – šest “sigurnih” kandidata. E, a neš ti kladionice.

Tek što smo, istina smušeno, javno obznanili turu pljušte otkazi. Na kraju samo će jedan javiti zorom ide li. Ružno vrijeme, što li? Ma mi idemo pa makar samo do prve šepurike. Ujutro nedjelja 06.10.2019. god. me budi lavež, naravno da sam zaboravio naviti alarm, to Dona (susjedov šarplaninac) provjerava da nismo doveli Ringa (Ćomina psa) i razočarana donosi mi lopticu koju, nemajući srca da je odbijem, bacam na rosom i injem prekrivenu livadu. Jutro hlaaaadno, tmurno. Planine, načete hrđom, vise s niskih oblaka digdi digdi poprskane žutim i jarko crvenim točkicama. Na sjeveru oblaci žure, tiskaju se kao da su zaboravili da je nedjelja, neradni dan. Na jugu, tamo prema jezeru, plavi se tek sjeme vedirine. Oprosti Dona, uljećem u kuću dok se nisam skočenuo gdje saznajem da smo sami i zadnji kandidat je otkazao. Na brzinu se oblačim, ubacujemo opremu i hitamo ka Vrleti možda nas tko drugi i shvati ozbiljno.

Tamo u 07:30 kada smo se kao dogovorili, nema nikoga poznatog. Ono sjeme plavog, tamo južno, tek malo proklijalo. Ulazimo zadundariti koju, srknuti kavu i pogledati vrime na pametnim kutijama. A internet ko internet svak piše “po njemu” (vidi se iz priloženog) te mogući pljuskovi, te jak vjetar, te upozorenje planinarima na udare groma. Ma, „iđemo“ pa do šepurike, do šepurike!

08:00 ulaze poznata lica, mlađa ekipa će ići “redovnu liniju” pa se vratiti našom rutom, ne možemo kombinirati prijevoz, čekaju još dvoje, ali netko će biti na stazi. Ćoma zove Tomu: “Jesam te probudio?”. Nisi ti, telefon je -pomislim. E moj Tomo nema besplatne tepsije. Vani se planine spustile na zemlju, a ono plavo prišlo do pola neba i sunce izviruje pomalo. Trantamo Dugim poljem do Badnja i nazad i u 08:50 pritežemo opremu kraj klupe u Vitlenici, tu je sedmeročlana ekipa iz PD “Borašnica” Konjic, polazimo zajedno. Ekipa ima isti tempo kao mi pa Ćoma započinje razgovor malo botanike: stolisnik, srčanik, medveđe uho, nos, šapa što li? Pa malo o gljivama kračun, puhara ludara… I tako riječ po riječ, korak po korak prolazimo Klekovu glavicu, Zaglavlje… Na stazi gužva iz suprotnog pravca 20 – 25 planinara, stranci, vraćaju se s Hadučkih vrata. U 10:10 negdje podno Stoga odlučujemo popiti kavu, 11:00 smo na raskrižju Hajdučka vrata lijevo, a desno Veliki Vilinac još 01:30 h. Kraći odmor pa krećemo.

Odavde do Velikog Vilinca je stalni uspon uzzzbrdica ili još bolje Uzbrdica. Još nekako držimo tempo do raskrižja za planinarski dom i onda Planina malo pokazuje zube. Iznenada, dok se vučem kosom prema Velikom Vilincu, hladni vjetar sjevera ledi dušu. Noge drću ko “sulc” neznam jel zbog napora ili što kroz ljetne hlače vjetar prolazi kao da ih nema. Ovaj put dah mi ne oduzimaju raskošne vizure, nos curi pa svaki udah polarnog zraka reže pluća, proklinjem sve popušene cigarete i odlučujem da ću se otpušiti. Navukao bih rezervne čarape na ruke da mogu odvojiti promzle prste od štapova. Srećom jakna je vjetrootporna pa ne gubim svu energiju. I tako udah za udahom, korak za korakom u 12:40 smo na cilju. Slikovanje, pa trka u zavjetrinu da zdundarimo po jednu  (naravno da opuške kupimo u posebnu vrećicu).U 13:15 spuštamo se na sedlo između dva Vilinca gdje odlučujemo ručati. I taman mi sve ono razvršili kad iz kleke stazom banu stasala djevojka. Oči joj pune planine, za njom sopćući banu i mladić bit će da su par. Odbijaju jelo ali pitaju gdje mogu obnoviti vodu.

Nakon objašnjenja ona zaluđena planinom odleprša put Velikog Vilinca a on zaluđen njom je „sopćući sljedi“, ko jadno muško. Odsviravši “mandolinu” puni energije i stomaka, lagano ispenjemo, preko onih škrapa u zavjetrini , uspon do Malog Vilinca oko 14:00 sati. Tu negdje mi je prestao raditi GPS-loger pa neznam toponime ali lagano nizbrdo upijamo slike divljine. Oko 14:30 nabasamo na snijeg na stazi vjerojatno lanjski sačuvao se u osinju Mandine plane odakle za manje od sat a više od pola izbijamo na kukove iznad Ivan drage. Tu se malo odmaramo pogledom tražimo poznate objekte i komentiramo kako će ako se ovako nastavi šuma zauzeti cijele Badnje pa sve tamo do Vrana. Brzo se spuštamo do ljestava pa ispod stijena, meni nepoznatog kuka ulazimo u Bukovu dragu. Boje bukove šume u ranu jesen e to je nešto posebno, nažalost vlažno opalo lišće divnih boja na stazi je nešto opasno. Skoro da su nam trebale dereze, mada neznam bi li nam pomogle. Nakon beskrajno dugog, pipavog spusta izlazimo iz šume kraj vučnice oko 16:30. Umalo ne „odo“ na samom kraju staze oklizavši se na vlažnoj paprati. Uz pomoć štapova i ninđicu vještine ostao sam na nogama. Znao sam da će mi se petominutni tečaj nindžicua kat tad isplatiti. Odlučili smo ne uveseljavati mnogobrojnu publiku na kraju ski staze i spustiti se vučnicom. I to je to 8 sati hoda, kraj još jedne ture stavili smo “viđeno” (check mark) u rubriku odrađeno.

/HMS/

na vrh članka