Vesela sveska donosi: Intervju s mladom sarajevskom partizankom, Sarajevo, godina 1958.

Vesela sveska donosi: Intervju s mladom sarajevskom partizankom, Sarajevo, godina 1958.

Novinarka Suzana Stambol napravila je divan intervju s mladom sarajevskom partizankom 1958. godine za internetsko izdanje Vesele sveske.

U tom intervju mlada partizanka Amina Trle, “Titino djete”, kako sebe naziva, govorila je o fašistima, partizanima, drugu Titu i Jugoslaviji, onako “kako je to ona u svojoj glavi zamislila”, javlja Hrvatski Medijski Servis.

Mlada sarajevska partizanka, naravno, kao ni novinarka koja ju je intervjuirala, posve razumljivo tada, te 1958. ništa nije znala o mučilištu druga Tita zvanom “Goli otok”, desetinama tisuća pobijenim na Bleiburgu i križnim putevima, 1700 masovnih grobnica u kojima su završavale žrtve Titinih zločina, zločinima UDBE i OZNE, o tome kako su Titini komunisti otimali imovinu vjerskim zajednicama, “klasnim neprijateljima”.

Ni mladoj partizanki ni novinarki Suzani, razumljivo, te godine u komunističkom Sarajevu nisu bili dostupni zapadni mediji, poput njemačkog Bida koji je za Tita ustvrdio da je odgovoran za smrt milijun ljudi u Jugoslaviji te ga uvrstio na popis 10 najvećih masovnih ubojica na svijetu. I da će mnogo godina kasnije, 1992. pod petokrakom zvijezdom koju je ona nosila na plavoj pionirskoj kapici, s okolnih brda Titina Jugoslovenska narodna armija granatirati njezin rodni grad Sarajevo.

Zato ne čudi, što ova mlada sarajevska partizanka govori o tome kako su se u Jugoslaviji svi voljeli i poštovali. Posebno su se, kaže Amina, poštovali radnici, koji su nazivani drugovi i drugarice. Pripovjeda Amina kako su bili svi jednaki u Jugoslaviji, svi imali isto i nitko se nije isticao. Vladali su ljubav, mir, bezbrižnost, mladost, djetinjstvo, poštovanje, uvažavanje,… Tako je to, kaže, u svojoj glavi, zamislila mlada sarajevska partizanka Amina.

Kada i Sarajevo jednog dana, nadamo se kako će se i to dogoditi, bez obzira koliko sadašanja situacija izgledala beznadežno, izađe iz komunističkog mraka, mlada sarajevska partizanka Amina, kao i novinarka Suzana, shvatit će kako je ono u što su ih uvjeravali drugovi Željko, Nermin, Predrag, Amir, Raif, Bakir, Šefik, drug Slavo, drug Dino, drugarica Jasmila, drugarica Maja, drugarica Štefica, drug Srđan, drug Boro, drug Esad, drug Žarko, drug Gojko, drug Enver, drug Senad i mnogi drugi drugovi i drugarice, bila šarena laža, a da su komunizam i fašizam, u stvarnosti bili jednako zlo.

Shvatit će da ljudi koji su se molili u katedrali i kardinal Puljić nisu, kako su je spomenuti i drugi drugovi i drugarice uvjeravali, bili fašisti protiv kojih je ona prosvjedovala s partizanskom maramom, crvenom suknjicom i plavom titovkom s crvenom petokrakom, već obične čike koje njoj žele sve najbolje. I  koji su se molili za žrtve zločina njezinog “oca” Tite, o kojima ona kao ni novinarka Suzana, razumljivo, još neznaju ništa, kao i sve žrtve drugog rata i poraća.

Mlada sarajevska partizanka priznaje da BiH vidi nejasno, da joj je pogled zamućen. Sasvim razumljivo, pa godina je 1958. i Sarajevo je u potpunom komunističkom mraku. No, kad i ovaj grad jednog dana obasja svjetlo slobode, uvjereni smo, mlada sarajevska partizanka Amina kao i novinarki Suzana- progledat će.

No, da ne dužimo. Pročitajmo kako je mlada sarajevska partizanka govorila te davne 1958. godine, u intervju za internetsko izdanje Vesele sveske, kojeg Hrvatski Medijski Servis prenosi u cjelosti.

Amina Trle: Partizanka našeg doba
Razgovarala: Suzana Stambol, N1internetsko izdanje Vesele sveske, godina 1958.

Amina Trle, rođena 1996. godine. Ne pamti „ono“ vrijeme , vrijeme partizana, fašista, ni Tita, niti vrijeme pionira, štafeta, komunista. Sama je šila pionirsku plavu kapicu s crvenom petokrakom i crvenu maramu, dan prije sporne mise za Blajburg koja je ustalasala glavni grad BiH.

amina trle 1

Amina Trle, mlada sarajevska partizanska. Foto: Privatni album, preuzeto s N1

Odakle ideja djevojci sa 24 godine za ovaj potez? Zašto?

Zato što mi se podrazumijevalo da svi građani Sarajeva taj dan trebaju izaći na zakazanu protestnu šetnju i još jednom na taj način fašistima poručiti da nisu dobro došli u ovaj grad kako tada, tako ni sada.

Na tom mišljenju se zasnovala i moja ideja da sašijem kapicu, jer koliko ja znam “titovke” su oslobodile ovaj grad od neprijateljskih snaga 1945. godine.

Koliko znate o tom periodu: fašizmu, nacizmu, Titu, partizanima? Uzvikivali ste zajedno sa hiljadama Sarajlija: Smrt fašizmu, sloboda narodu, pjevali?

Znam za Auschwitz i zločine koje je počinio dr. Mengele nad Jevrejima skupa sa Hitlerom. Znam da je zbog širenja nacizma na čelu sa Hitlerom i počeo drugi svjetski rat.

Fašizam je koliko ja znam potekao iz Italije. Obzirom da su fašisti i nacisti imali slične ciljeve, lahko su se dogovorili protiv koga su oni.

S druge strane imamo antifašiste i pokret na Balkanu koji nastaje protiv represije, te se nazivaju partizanima. Nakon završetka II sv. rata nastaje Jugoslavija. 6 zemalja i 2 pokrajine, svi za jednog, jedan za sve. Tako sam ja to zamislila u svojoj glavi. Svi su imali isto, niko se nije isticao. Ljubav, mir, bezbrižnost, mladost, djetinjstvo, poštovanje, uvažavanje. Sve su to bile moralne vrijednosti koje smo s ponosom isticali. Dok je danas sve drugačije. Radnici su bili poštovani i zvani drugovima i drugaricama. Obrazovanje, zdravstvo, kultura, sport to su bile bitne sfere, što je danas sve palo u drugi plan.

Za sebe često kažem da sam “Titino dijete”, mislim da se po tome može zaključiti šta ja mislim o Titi kao osobi i ličnosti. Tito mi je sinonim za snagu, hrabrost i mudrost. Mislim da mi kao narod nismo bili spremni za njegovu politiku.

Da li su vas roditelji tome učili, u školi sigurni smo niste o tome mnogo mogli naučiti?

Odgojila me samohrana majka, te moja najranija saznanja i spominjanja Tita počinju od nje. Ostatak sam počela istraživati sama u nekoj 14. godini života. Tada počinju moja interesovanja za historiju BIH i rat u našoj zemlji i tako su počela moja istraživanja i o Jugoslaviji i o Titu. Pitala sam ljude, ali sam vidjela podjelu između njih. Većina ih se sjećala sa suzama u očima i pričali su sve najbolje o tom vremenu, dok sam od drugih čula priče o nepravdi koju ja ni dan danas ne shvatam. Tako da sam se ja odlučila da istražujem putem dostupnih medija.

Šta vas je privuklo tom djelu istorije?

Rat u Bosni i Hercegovini prije svega, pa onda i sve nepravde koje su se desile svim narodima bivše Jugoslavije.

Imali ste loše reakcije, pa i napade na društvenim mrežama, posebno, zbog izlaska na ulicu, tako i na protestu. O čemu se radilo?

Ni meni to samoj nije jasno. Da nekome može smetati moja petokraka na titovki, koju su nosili ljudi koji su spasili ovaj grad od neprijateljskih sila. Upoređivali su je sa četničkom šajkačom, tako da po njihovim komentarima ispalo je da su četnici izašli da budu antifašiste, ako sam ja to dobro skontala, a koliko znam oni su bili fašisti. Tako da mislim da se tu radi o neobrazovanosti.

Kako ste im odgovorili – ukratko ?

Negativni komentari i mnogi prijeteći komentari su završavali tako da ih blokiram. Dok pozitivni su ostavili na mene poseban utisak, toliko da su me neki i rasplakali i vratili nadu da postoji mogućnost za boljom budućnosti Bosne i Hercegovine.

Politični ste, očito je. Imate stav. Kako vidite BiH danas?

BiH vidim nejasno. Mislim meni ništa nije jasno.

Ja koja se izjasnim kao Bosanac i Hercegovac u državi koja se zove Bosna i Hercegovina spadam pod ostale? Ili spadam u šta?

A sutra?

Nastavimo li putem kojim idemo sada, ja BiH ne vidim nikako. Bankrotirat ćemo i nestati. Da mnogi poslušaju naše ekonomiste koji su završli fakultete i obrazovani su, vjerovatno bi imali isto mišljenje kao i ja.

Prema vašem FB statusu, BiH je multinacionalna država. Je li to tako?

Obzirom da živim u Sarajevu, za njega znam da je tako. Putovala sam širom BiH i nikada nisam imala problem da krijem ime, ma gdje bila. Tako da vjerujem da jeste multinacionalna, ako ja nisam promašila pitanje.

Vidite li se kao buntovnica?

Zar je potreban odgovor?

Kako razmišljaju vaši vršnjaci?

Kako rade šta? Morala sam se našaliti, tako nekako i oni razmišljaju. Poneko, ponekad.

Imate li poruku za mlade, ali i one starije?

Molim Vas “pođahkad” razmislite, pređite na aktivno razmišljanje mod.

Pitajte akademike i slušajte sposobne, a ne podobne. Preporučujem svima da pročitaju knjigu “One Book For Peace”.

NAPOMENA: Ovaj intervju objavila je sarajevska redakcija N1 televizije, koja je u vlasništvu Adria News, u okviru United Medie, a koja je clan grupacije United Groupe, dana 21. svibnja 2020. godine.

/HMS/

na vrh članka