Sportska karta Grada Ljubuškog Istaknuto

Sportska karta Grada Ljubuškog

Grad Ljubuški, kako se od danas i službeno zove, pozicioniran je i na sportskoj karti BiH, ali i šire, zahvaljujući sportašima i klubovima koji su ostvarili i još uvijek ostvaruju zavidne rezultate u pojedinim sportovima.

Kad je sport u pitanju prva asocijacija na Ljubuški je rukomet i Izviđač koji je obilježio poslijeratno vrijeme, ali nije i jedini.

Do početka devedesetih godina prošlog stoljeća Ljubuški je, što se sportske infrastrukture tiče, imao za to vrijeme lijep nogometni stadion na kojem je igrala Sloga, ali bez nekih rezultata koji bi „odjeknuli“ izvan Hercegovine. I prije rata najpoznatiji je bio Izviđač, kako u muškoj, tako i ženskoj konkurenciji, ali njegov uspon i napredak bio je spriječen nepostojanjem adekvatnih uvjeta za igru, prije svega dvorane.

Pomalo nevjerojatan rezultat ostvarili su članovi Karate kluba Ljubuški (Darko Dropuljić, Ivan Anić, Denis Rakić, Branko Mikulić i Rade Markić) na Prvenstvu Hrvatske u Zagrebu 1999.godine pod imenom Metkovka osvojili su prvo mjesto pobijedivši u završnici i tri najjača zagrebačka kluba Trešnjevku, Hrvatski Dragovoljac i Samobor. Treba istaknuti da su oni većinom i studirali u Zagrebu pa su imali mogućnost i za kvalitetne treninge.

Krajem prošlog stoljeća u Ljubuškom je izgrađena dvorana (1998.godine) koja će dati neslućen zamah razvoju „dvoranskih“ sportova. Već te iste godine u listopadu je odigrana prva službena međunarodna utakmica, u City cupu, prethodniku današnjeg Chellenge kupa, Izviđač je ugostio momčad Lovćena iz Crne Gore.

Već slijedeće godine za Ljubuški se čulo i u Norveškoj, u 2.kolu EHF kupa igrali su Izviđač i Drammen, poznati norveški klub koji je ostavio traga i u Europi.

Već tada je počeo interes za mlade sportaše iz Ljubuškog, prije svega rukometaše, pa je Denis Buntić pozvan u kadetsku reprezentaciju Hrvatske, a nešto kasnije i Mirko Alilović. Pokrenut je rad i ženskog rukometnog kluba Ljubuški koji će uskopro postati konstanta u bosanskohercegovačkim okvirima. Cure su osvojile i titulu prvaka, a mogle su i još, ali sudačka (ne)pravda nije dozvolila.

Prvih godina 21.stoljeća na stadionu Babovac izgrađena je atletska staza, pa je atletika privukla veliki broj djece i mladeži, a Ljubuški je postao najpoznatiji organizator državnih prvenstava za mlađe uzraste.

Ipak, u međunarodnim okvirima za Ljubuški se najviše čulo kad je u 3.kolu EHF kupa u goste Izviđaču stigla slavna Barcelona, najbolja rukometna momčad svijeta u dvadesetom stoljeću. Kad su na Blau Grani čuli da trebaju igrati u mjestu za koje nikad nisu čuli ponudili su sve plaćene troškove i za tadašnje prilike ogromnu svotu novca da se obje utakmice igraju u Barceloni, ali čelništvo kluba glatko je odbilo uz obrazloženje da se u klub i momčad ulagalo kako bi jednog dana u Ljubuški došla igrati i Barcelona. I došla je! I ugodno se iznenadila dočekom, atmosferom i igrom domaćina.

Iako je drugi dolazak Barcelone u Ljubuški bio u najprestižnijem natjecanju, Ligi prvaka, ipak je prvi bio povijesni. Osim Barcelone u Ljubuški su dolazili igrati i drugi rukometni velikani: Ciudad Real (s Mirzom Džombom), Ademar Leon (s Petrom Metličićem), Kiel na čelu s Nokom Serdarušićem, pa Kolding, Wintethur, Pick Szeged, Zaporožje i da ne nabrajamo dalje, tako da je Ljubuški postao poznat kao rukometni grad širom Europe.

Ljubuški su upoznali i boćari iz Hrvatske, Slovenije, Italije... Boćarski klub Ljubuški godinama je bio prvak BiH i u nekoliko navrata igrao četvrtfinale Kupa prvaka, a član kluba Markica Dodig bio je i svjetski prvak i viceprvak kao reprezentativac BiH.

Ljubuški danas ima Školu rukometa RK Izviđač koja je među ponajboljim u ovom dijelu Europe o kojoj često možete čuti i u prijenosima rukometnih utakmica reprezentacija Hrvatske i BiH, te RK PPD Zagreb.

Prije tri godine kad je slavio 60-tu obljetnicu postojanja Izviđač je sa „svojom djecom“ i dva-tri igrača iz okolice, ali ne dalje od Mostara, osvojio titulu prvaka BiH. Rijetko je kad netko s igračima koji u prosjeku nisu imali ni 19.godina osvojio državno prvenstvo, pa se o „čudu iz Ljubuškog“ priča već nekoliko godina, a klubovi kao što su Veszprem, Celje, Vardar, Metalurg, Steaua, Meškov, Tatran, Gorenje, Vojvodina dobro su upoznali i po dobru zapamtili Ljubuški.

Nadamo se da će Grad Ljubuški I ubuduće, osim po svojim prirodnim ljepotama, kulturno-povijesnoj baštini I ostalim komparativnim prednostima biti prpoznat I kao sportski grad i nepresušni izvor talenata.

 

Mile Kraljević/Radio Ljubuški

na vrh članka