Rodio krumpir: 'Dalmatinci, ne kupujte ciparsko i egipatsko povrće, evo vam domaće samo korak od granice. Iskopali smo već 8000 tona'

Rodio krumpir: 'Dalmatinci, ne kupujte ciparsko i egipatsko povrće, evo vam domaće samo korak od granice. Iskopali smo već 8000 tona'

Kiša pada danima, ali polja u ljubuškim selima: Vojnićima, Šipovači, Veljacima i Klobuku puna su kao mravinjak, ljudi rade bez obzira na vrijeme. Kopa se ljubuški rani krumpir po kojemu je ovaj kraj nadaleko poznat.

Gotovo da nema kuće u ovim selima koja nije zasadila pola tone sjemenskog krumpira za prodaju, a one malo jače poljoprivredne obitelji, gdje mladost još nije odselila i ima tko raditi, posadile su i do tri i pol tone sjemena. Dobro se nekad živjelo u ovom kraju od poljoprivrede, pravile su se kuće, kupovali stanovi po Zagrebu, Splitu, Makarskoj…, školovala djeca. No, danas je to sve pomalo stalo, ne mogu kao nekad ovi vrijedni ljudi iz Ljubuškog svoju robu voziti u Split i Zagreb, gdje je cijena njihovih poljoprivrednih proizvoda bila puno veća. Osim toga, "ubi" ih nekontrolirani uvoz u BiH. Gotova sva roba vozi se na tržnicu u Čapljinu, gdje dolaze prekupci iz Sarajeva i Banje Luke, i to voze u svoje krajeve.

Nije nikakva tajna da rijetki odlaze u Sarajevu s robom, teško je to prodati gore, ne zbog kvalitete, nego zbog drugih razloga. Nisu baš Bosanci raspoloženi da netko dolazi sa svojom robom na njihovo područje, a da oni tu nemaju "zuba". Tako je mala tržnica u Čapljini postala jedini prozor u svijet hercegovačkim poljoprivrednicima. Nekad bude puna kao šipak, roba stoji danima jer u državu se uvozi svega i svačega, nema nikakve kontrole, a nekad se sve proda za nekoliko sati. Takav je život ljubuških poljoprivrednika.

- Kakvo je stanje u poljoprivredi? Evo, vidite kad smo mi najmlađa generacija poljoprivrednika, a imamo više od 40 godina. Mladost je odselila, starost umire. Borba je to danas sve - govore nam uz kavu MijoTonćo i Dubravko, dok raspravljaju o cijeni krumpira i kapule u Čapljini.

Krumpir? Ma naš, domaći, ravno iz doline Nila: lani smo uvezli 25.000 tona voća i povrća više nego preklani!? Poljoprivrednici tvrde: To što uvozimo prskano je pesticidima koji su kod nas zabranjeni

Više od 300 hektara mladog krumpira posađeno je u spomenutim selima, to je jedan način egzistencije za oko 200 obitelji. Cijena je ove godine dobra, prvi krumpiri koji su se počeli kopati u plastenicima krajem travnja postizali su cijenu oko 2 KM ili 8 kuna za kilogram. Danas cijena ovisi o danu, te ponudi i potražnji, a kreće se od 1 KM do 1,40 KM, znači između 4 i 5,60 kuna. Stoga ljudi ne gledaju kako je vrijeme, nego kopaju.

- Mislim da će se ove godine iskopati oko 8000 tona ljubuškog ranog krumpira, a neka prosječna cijena bude jednu konvertibilnu marku (četiri kune), mislim da će se u naša sela sliti oko 8 milijuna maraka (32 milijuna kuna). Dobro je to. Ljudi moraju od nečega živjeti - priča nam Dubravko Vukojević, alfa i omega poljoprivredne zadruge "Plodovi zemlje" iz Ljubuškog, koja okuplja 184 poljoprivrednika iz Zapadnohercegovačke županije (Ljubuški, Grude i Široki Brijeg), dok se spremamo na put do njegove rodne Šipovače.

- Vidite što su ljudi iz Vrgorca napravili s jagodom? Pravi posao. Brendirali su je, njihova jagoda se ove godine nije spuštala ispod 15 kuna. Kod nas je jagoda dvije marke, u Neretvi 10 kuna. Takvu priču mi radimo s našim krumpirom, ali ne mogu vam ja pričati sad lipu priču, ako to ne prati kvaliteta. Tako je s našim krumpirom, on je uzgojen u bogom danim uvjetima, u crvenici, na suncu i vodi. S njim se ne može mjeriti egipatski i ciparski krumpir, koji uvoze neki trgovački lanci. Naš krumpir je puno kvalitetniji, u ovom trenutku nije dospio nigdje u Europi, nego samo ovdje kod nas. Kopat će se do Sv. Ante (13. lipnja). Nakon četiri godine monitoringa, ljubuški rani krumpir vratio se i na hrvatske tržnice. Prošle godine probijen je led, a ove godine bit će ga više od 1000 tona. Prije ulaska Hrvatske u EU, u Hrvatsku smo izvozili oko 3000 tona. Cilj nam je istisnuti s hrvatskih polica egipatski i ciparski krumpir - objašnjava Vukojević i nastavlja:

- Sve se to radi ručno s frezama, po vrtačama. Već 11 godina imamo manifestaciju u Ljubuškom, "Dane otvorenih polja" koji slave krumpir. Sad radimo na izgradnji otkupno-distribucijskog centra na Bijači, koji će olakšati život poljoprivrednicima, a kupci će u svakom trenutku jednim klikom miša moći vidjeti koliko i čega im nudimo.

Problem hrvatskih, ali i hercegovačkih poljoprivrednika je rascjepkanost malih posjeda i izostanak zajedničkog izlaska na tržište. Još se sve radi kao prije 50 godina, svatko svoju robu vozi na tržnicu, nema jakih poljoprivrednih udruga i distribucijskih centara…

- Proputovao sam cijelu Europu, u Nizozemskoj i Njemačkoj imate u zadrugama po 200 poljoprivrednika koji obrađuju 400 hektara. I kako ćemo im mi konkurirati? Jedino zajednički preko zadruga i koristeći bogom dane uvjete i klimu. Želim ovdje javno i otvoreno poručiti svojim prijateljima i kolegama iz Hrvatske, da mi nismo nikakva konkurencija hrvatskim poljoprivrednicima. Naša roba, u ovom slučaju krumpir, kad dospijeva na tržište, nema ga nigdje u Europi. Ljubuški rani krumpir ima zaštitu geografskog porijekla na razini BiH, to je vrhunska, kvalitetna roba. Da je sreće i razuma, tijekom sezone mogli bismo sve naše proizvode plasirati na Jadran, to je kap u moru što se u Hrvatsku uveze i potroši tijekom sezone. A nama, poljoprivrednicima iz Hercegovine, to bi puno značilo. Možda bi se zaustavilo iseljavanje, možda bi mladi dobili volju za poljoprivredu. Uostalom, Hrvatska sve svoje proizvode prodaje u BiH. Nemam ništa protiv pomoći Crkvi, samostanima i kulturi u BiH. Podražavam to. Ali, Središnji državni ured za Hrvate izvan RH i Zvonko Milas trebaju malo početi misliti kako pomoći i poljoprivrednicima, kako i gdje hrvatske tvrtke u BiH otvaraju svoja predstavništa, ako želimo da Hrvati i dalje ostanu tu živjeti u BiH - zaključio je Vukojević.

Prošli smo i kroz Vojniće, selo u kojem svaka kuća zna za samo jedno vozilo, a to je mercedes. Gotova svaka kuća, ima jednog ili dva "merđana". Kažu, nikad ih nije izdao i ostali su mu vjerni do danas. Nismo mi, međutim, zbog toga došli u selo, nego zbog krumpira. Polovica proizvodnje ljubuškog ranog krumpira dolazi iz Vojnića, kiša je rominjala, ali njive su bile pune. Crvenica i glib zaustavili su nas da se spustimo u to "zeleno more" i da iz prve ruke čujemo kako je težak ovaj kruh. Neki kažu sa 17 kora.

Piše Mate Primorac/slobodnadalmacija.hr

Foto Mate Primorac

na vrh članka