1897. - Stari običaj: Kako su u ljubuškom kotaru određivali koje je pravo vrijeme za sjetvu?

1897. - Stari običaj: Kako su u ljubuškom kotaru određivali koje je pravo vrijeme za sjetvu?

Svaki covjek u svom radu i zanimanju, koji ga terete misli i promišlja, kako ce taj rad što bolje udesiti, da mu se trud, utrošen oko tog posla sto bolje isplati.

Tako je i kod težaka. I težak u svom zanatu (težakluku) promišlja i gleda radeci o zemlji, kako ce mu se znoj što obilnije isplatiti. On znade, kad je najbolji vakat zabosti plug ili ralo u crnu zemlju, i kad je najbolja hora baciti sjeme u nju, zna dapace i to, kad ce mu niknuti iz zemlje.

U nas u Hercegovini sije se bijelo žito: pšenica, jecam i raž obicno prve jeseni, a zelen: kukuruz, sijerak i proso u prvo proljece.

U opcini Bekiji u ljubuškom kotaru (sada u podrucju ispostave Posušje) ima u narodu glede sijanja zeleni upravo vjerovanje, da je najbolji vakat orati i posijati zelen prvog dana iza katolicke „Blagovijesti". Prije ne valja orati ni sijati te vrste žita, jer ce se, kako narod misli, sjeme u zemlji smrznuti, pa onda ode vas trud po netragu.

Po ovom bi rekao, da je u narodu prava granica izmegju zime i proljeca katolicka Blagovijest, t. j. 25. mart. Narod se dakle ne drži kalendarske granice izmegju zime i proljeca, ali eto ipak nije velike razlike izmegju jedne i druge: biva samo u cetiri dana. Od Blagovijesti ovamo ljetu radi se, t. j. treba poceti da se radi zelen, a prije ne. Tek nije dosta ni to, što je došla Blagovijest, da se pocne orati i sijati zelen, pa makar i bila Blagovijest pocetak proljeca.

Treba tu da se još nesto važna pokuša i iznagje, da li je nastalo proljece ili nije, pa da se smije zaorati zemlja i posijati sjeme. Sjutra dan iza Blagovijesti, kad ce težak orati i sijati žito, recimo kukuruz, povede on na njivu volove i plug ili ralo i ponese sa sobom sjeme, ali ce ujedno povesti sa sobom i jedno muško dijete od 5—10 godina. Pomocu tog djeteta ustanovice on: je li je nastalo proljece ili nije, i da li smije orati i posijati sjeme. Pošto dogje težak na njivu s volovima, sjemenom i halatom (orugjem), najprvo ce sjednuti to dijete na zemlju. Dijete mora biti bez gaca; kad ga posjedne, zagrne mu i košuljicu. Dijete sjedi na goloj zemlji jedno 10—15 dekika (casaka), a težak ceka to vrijeme besposlen. Kad izigje to vrijeme, onda težak pita dijete: „Ili ti je studeno ili nije"? Ako dijete odgovori: „Nije mi studeno", — ha tamam, onda je prava hora raditi.

Odmah težak pun zadovoljstva, sto je taku horu uhvatio, okrene i cakne volove i pocne orati. Ako na njegov upit dijete odgovori: „Studeno mi je", to težaku nije ni malo drago, jer veli da nije uhvatio pravu horu za sijanje zeleni. U tom slucaju najviše je težaka, koji se vracaju kuci sa svom spravom i volovima, a da ni ne zabodu plugom ili ralom u zemlju, jer misle: ili da ce se sjeme u zemlji smrznuti, ili pako ako se ne smrzne, da ne ce niknuti kad mu je red: naime treceg dana iza sijanja, nego ce niknuti n. pr. tek do 10 ili do 15 dana, a onda se ne zna hoce li to žito kad treba sazoriti.

Ovako mi je najprvo pripovijedao moj prijatelj Muharem-aga Konjhodžic, posjednik u Ljubuškom, a ja sam upitao i drugih prijatelja i znanaca za ovaj narodni obicaj. Niko mi niti od kršcana, koji iskljucivo stanuju u Bekiji, niti od muslomana, koji imadu tamo imetka, pa po mnogo vakta borave tamo, ne potvrdi taj obicaj. No da to utvrdim upitacu do vakta opet Muharem-agu: „Bi li još ko god znao za taj obicaj od naših gragjana Ljubusaka?" Tu mi onda odgovori, da to oni ne znadu, ali mi navede nekoliko imena kršcana iz gornje opcine. „Ako želiš — rece — ja cu ti to potvrditi s ovim ljudima." Ja toga nijesam hotio.

Iza tog razgovora sa Muharem-agom napade mi muhtar iz sela Jasenice, kotara ljubuškog, Salko Jazvin, starac od kojih 65—70 godina. Upitam ga, imade li tako što u njih u Jasenici, a on mi odgovori, da je vazda taj obicaj živio megju njima u Jasenici (gdje iskljucivo stanuju muslomani), pa i danas živi i tako da se drže tog obicaja, te ne ce ni jedan od njih za živu glavu zabosti plug ili ralo u zemlju, kad hoce da sije zelen prvog dana iza katolicke Blagovijesti, ako mu ono muško dijete, koje je sa sobom poveo, odgovori na upit: „Je li ti studeno, ili je li ti je vruce?" — „Studeno mi je", nego se — veli — odmah vracamo sa svom spravom kuci, pa iza toga cekamo do 10—15 dana, dok hava (zrak) otopli, pa onda oremo i sijemo zelen.

Milo mi je, što sam ovako tragajuci utvrdio jedan narodni obicaj, koji bi propao po mom mnijenju i kod muslomana u Jasenici, da nijesu Jasenicani odijeljeni od drugih muslomana (pošto se Jasenica nalazi sasvim na osami), i da oni Jasenicani nijesu imali hodže (vjeroucitelje) gotovo vazda izmed sebe, koji su bili malo što bolji u vjeri naobraženiji od ostalih seljaka, kao što je taj isti obicaj gotovo zamro med katolicima u gornjoj opcini (Bekiji) u pošljednje vrijeme, otkad su se crkve i župe megju njima pomnožile.

Nek mi je dozvoljeno još nekoliko reci ko u primjer gatanja o Blagovijesti, o to pravoj narodnoj granici izmed zime i proljeca. 1. Ako prvog dana Blagovijesti bude kiše ili kako narod veli: ako se na Blagovijesti volu stope rogovi, bice dobra godina. 2. Ako na staru Blagovijest (hrišcansku) do podne pcele dobro i veselo rade (lete), bice u prvoj polovini ljeta dobro; ako iza podne dobro i veselo rade, bice u drugoj polovini Ijeta dobro i bice meda; ako li pak na Blagovijest bude još i grmljavine, tad su pcelari zadovoljni i veseli, jer znadu, da ce osladiti usta i da ce meda biti izobilja.

Ovo mi dvoje pošljednje pripovijedaše: Šacir-aga Dalipagic, posjednik iz Ljubuškog i Muhamed-aga Coro iz Mostara. 3. Ako na katolicku Blagovijest bude vedro nebo, bice godina slaba i koševi prazni (ne ce biti žita); ako li bude nebo oblacno, bice godina dobra i koševi puni. Ovo posljednje pripovijedio mi je Muharem-aga Konjhodžic iz Ljubuškog.

 


Autori: SADIK UGLJEN
GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA, 01.04.1897

na vrh članka