Logo
Ispiši ovu stranicu

1935. - Leo Petrović o starodrevnoj župi — Veljacima

1935. -  Leo Petrović o starodrevnoj župi — Veljacima

Nesretna zemlja Bosna i Hercegovina i prije doseljenja slavenskih plemena bila je na raskršću oprečnih političkih i kulturnih nazora.

Sami slavenski narodi od svog doselenja na svome su teritoriju vodili presudne ratove. Samostalna Bosna i Humska zemlja nijesu imale mira. Neprijatelji su ih napadali izvana, a unutra su bili vječiti građanski ratovi. Čim su se u polovici XII. stoljeća pojavili bogumili nastali su građanski ratovi i bjesnile vjerske borbe.

Tim borbama ispunjena je sva naša povijest do dolaska Turaka. Prve godine turskog gospodstva bile su valjda najpovoljnije za kršćane u našim pokrajinama. Ali je autohtoni muslimanski elemenat naslijeđenom mržnjom iz patarenskih vremena progonio kršćane i ostao im krvni neprijatelj. Preko 300 godišnja borba s patarenima i preko 400-godišnje robovanje Osmanlijama nije moglo da istrijebi katolički elemenat iz ovih teškom sudbinom udarenih pokrajina.

Teškoću borba i progona snosio je sav katolički svijet, ali je — razumljivo — najteže bilo onima, koji su bili nastanjeni po pograničnim mjestima. Ovi su neprestano bili uznemirivani, te se može reći, da godine i dana nije bilo, kada su bili sigurni za svoj imetak i za svoj život.

Razumljivo je stoga, da ne možemo imati mnogo svojih vlastitih originalnih spomenika i pisama i da smo upućeni, da po tuđim arhivima pretražujemo, da štogod pozitivno i stalno nađemo o našoj prošlosti. Tuđi su kroničari bilježili prema interesima svoje zemlje. Tu treba vještine, da se razluči istina od laži. Ovdje sam nakanio opisati ono, što se zna o starodrevnoj župi — Veljacima.

Župa Veljaci spominje se još u X. stoljeću. Nekako u isto vrijeme dolazi u povijesti i župa Brotnjo. Ove su župe bile političke jedinice. Svakako, da je u središtu političke župe postojala i crkvena organizacija. Ali o tom u povijesti nema ništa zabilježeno.

Prema mišljenju Dra Račkog i prof. F. Šišića »to Dalen« Konst. Porfirogeneta jest Ljubuška kotlina, danas zvana Nahija od Klobuka do Studenaca. Granice su se ovih župa mijenjale, a i nestajalo ih.

Hrvatski starosjedioci ovih krajeva bili su Neretljani, između rijeka Cetine i Neretve. Ovi su se najkasnije pokrstili. negdje koncem IX. i početkom X. stoljeća. Sekta patarena bila je često napadana sa sjevera i zapada, dok su oni na jugu bili pošteđeni. To je baš razlog, da su patareni u Zahumlju bili kompaktniji i da su se sa svojim plemstvom dulje sačuvali. Da su bili moćni i bogati, pokazuju brojni nadgrobni spomenici bogato ukrašeni, ti jedini svjedoci njihove prošlosti i slave.

Preko ovih krajeva vodile su se borbe odmah poslije pada Bosne, borbe pristaša Hercega Stjepana i njegova sina Vladislava. Ovuda je bila granica ugarsko-hrvatske države i Turske. Ovuda su bile neprestane borbe kršćanskih i turskih vojska. Ovdje zapravo nije bilo stalnih stanovnika, sve do početka XVIII. stoljeća ovuda su se neprijateljske vojske preganjale. U povijesti se spominje, da su u Mostaru, Konjicu i u Ljubuškom bili franjevački samostani.

U Ljubuškom je bio samostan sv. Katarine. Najvjerojatnije je, da je spaljen i do temelja srušen god. 1563. Ne će biti povjesnička istina, da je u njemu poginuo duvanjski biskup fra Danijel »Vocensis Vocatins«, koga je fra Luka Vladimirović prozvao »Vladimirović« .

Papa Julije III. upravio je pismo na duvanjske knezove Grgu Lučića i Pavla Vukovića s napomenom, da su ova dvojica imenice tražila Danijelovo imenovanje (quemvos nominatim postulastis). Imenovan je duvanjskim biskupom 2. prosinca 1551. Pobjegao je pred Turcima iz Mostara preko Ljubuškog prema Korčuli, tu je bio uhvaćen i zatim zatvoren u tvrđavu Vrgorac, odakle su ga fratri otkupili, a papa Grgur XIII. 9. svibnja 1575. odredio mu drugu biskupiju, Muro u kraljevini napuljskoj.

Nakon bijega fra Danijelova, ovi su krajevi ostali bez svog biskupa. Sedisvakancija trajala je blizu 200 godina! Bosanski biskupi kao fra Franjo Baličević god. 1600. radi velikih pogibelji nijesu se usuđivali posjetiti Hercegovinu.

Izgubivši svoja skloništa u Mostaru i u Ljubuškom, franjevcima nije drugo preostalo, nego da bježe u obližnje kršćanske krajeve. Lutali su po Dalmaciji, dok se nisu naselili u Živogošću (sv. Križ) i u Zaostrogu, gdje su sagradili svoje posebne samostane.

Odatle su kroz dugi niz godina odijeljeni od dalmatinskih franjevaca upravljali svojim pukom, koji je s njima prebjegao, kao i s onim, koji je ostao na starim ognjištima. Pod franjevce iz Zaostroga spadale su župe porušenog samostana u Ljubuškom, i to: Veljaci sa selima: Klenak, Kokorići, Ravča, Kotezi, Vrgorac, Orah, Bubnji, Orahovlje, Veljaci, Visoka, Kruševica, Rastok, Vojnici, Klobuk, Tihaljina, Šiljevišta, Utvice, Vitina, Proboj, Ljutovlje, Grljevići, župa Međugorje sa selima, Međugorje, Bijača, Hardomilje i Ljubuški.

Franjevci samostana Žigovošće zadržali su župe: Mostar i okolicu, Broćno i Blato, te naselja svojih župljana: Potravlje, Donji Muć i Zasiok. Dakle, zasebno su živjeli u Dalmaciji, odgajali svoj podmladak i služili svoje župljane, koje su izveli i one koje su na starim sjedištima ostavili.

S kolikim je poteškoćama bila skopčana dušobrižnička služba ovih misionara, lako je razumljivo. Zalijećali su se među svoje vjernike krišom i s velikom pogibelji za život. Prolazile su čitave godine da vjernici nijesu viđali svoje pastire, te je razumljivo, da je vjerski život pao na najniži stepen i da su upravo podivljali. Divljaštvo je dotle došlo, da su se pljačkaši s kršćanskog teritorija zalijećali na turski teritorij i tamo robili i palili pa i same kršćane prodavali u roblje.

Tako isto s turskim hordama prelazili su i kršćani na kršćanski teritorij, te svoje istovjerenike u roblje prodavali. U ovo doba padaju upadi kršćanskih hajduka na tursko zemljište, podižu ustanke kršćana i daju povoda turskoj upravi da pooštri mjere protiv kršćana, da ih zlostavlja i prebacuje u unutrašnjost, ukoliko im pošteđuje život.

Hajdučija vlada svugdje, nigdje nema sigurnosti za život. U to vrijeme pojavljuje se: Stojan Janković, koji provali do Rame i Mostara i odvede mnogo roblje, Tomić Mihovil, Smiljanić Ilija i t. d., koje opjeva naša narodna pjesma. Zar se u ovakvim prilikama može govoriti o ekonomskom blagostanju, kulturi ili kršćanskom životu. U tim i takvim prilikama živjeli su kršćani na području veljačkih i svih pograničnih župa preko 300 godina.

Makarski biskup fra Marijan Lišnjić tuži se 8. svibnja 1665. sv. kongregaciji u Rimu, da su kršćani, mletački vojnici prodali 7.000 zarobljenih kršćana Turcima za roblje. Isti biskup prigodom kanoničke vizitacije 1668. po ovim krajevima, među ostalim piše: »U Konjicu imadu 3 sudišta: hercegovačko, kliško i bosansko. Na konjičkom mostu granica je triju sandžaka. Župa između Gabele, Vrgorca i Ljubuškog zove se Veljaci. Ima katolika oko 3.000, od toga ih je krizmano prigodom kanoničkog pohoda 11+50. Turci imaju dvije tvrđave (Ljubuški i Vrgorac) i dva vojnička logora, ali su mnogo zločesti (multo cativi). Kraj je najgori, kamenit je i sušan, nema u njemu ni žita ni voća, ima samo malo vinograda i kukuruza. Kroza nj protiče rijeka Trebižat, koja se po polju razlijeva preko cijele zime, a ljeti vlada silna suša. Ovaj je predio jedan od najgorih, a kršćanski stanovnici sami su katolici.

Ne znadu kršćanskog nauka ni stari ni mladi. Ne znadu Očenaš, Zdravo Marijo, Vjerovanje ni Božje zapovjedi. Pišu isključivo bosančicom. (U to doba bilo je u Brotnju oko 2.500 kršćana, a krizmanih je 800)«. Kršćani su bili toliko proganjani, da su za čitanje sv. mise morali plaćati porez, a bilo je vremena, kada im je svako bogoštovlje bilo zabranjeno (1684.).

Osim ovog izvještaja biskupa Lišnjića ima izvještaj i biskupa Bijankovića, koji je u god. 1723. i 1725. pohodio Duvno i sjevernu Hercegovinu. U izvještaju opisuje teško stanje katolika pod otomanskom upravom. Isto tako biskup makarski Stjepan Blašković izvješćuje sv. kongregaciju u Rimu o svojem pohodu u god. 1835. po Duvnu, Rami i Gornjoj Hercegovini. On je pošao 2. srpnja od Vira, prošao sve Duvno i Ramu, preko Rakitna, Mokrog, Uzarića, Knežpolja, Ilića i Mostara prešao u Brotnjo, a odatle kroz Rasno, Ružiće, Drinovce, Tihaljinu i Orahovlje, dne 26. kolovoza 1835. povratio se u Makarsku.

0 veljačkoj župi u ovim izvještajima nema ništa važnijeg zabilježeno. U Orahovlju, piše Blašković, da je opremio jednog bolesnika i da je dijelio milostinju, te da u mjestu ima staro groblje s golemim stećcima. Poslije bečkog rata i sklopljenog mira u Karlovcima 1699. i kasnije u Požarevcu 1718. za kršćane počinje novi i koliko toliko snošljiviji život. Nikola Bijanković, makarski biskup, dne 10. svibnja 1692. daje dozvolu fra Miji Pino iz Mostara i knezu Matiji Krezo, da mogu u Veljacima sagraditi kapelicu sv. Ante. Na vrh brda Klobuka vide se zidine i oltar crkve sv. Marka. gdje su se kršćani skupljali i skrivali. Kroz cijelo XVI. i XVII. stoljeće vode se dosta žučljive rasprave između bosanskih (zapravo naslovnih) biskupa, te beogradskih i dalmatinskih radi granica biskupija i radi juristikcijonalnih prava.

U godini 1735. imenovanjem fra Mate Delivića za apostolskog vikara u Bosni i Hercegovini katolici dobiše svog pastira. Od ovoga doba počinju se prilike sređivati, zavede se stalna pastorizacija po župama. Prestadoše razne jurisdikcije nad katolicima, koje su prozrokovale mnoge nerede i nanijele dosta štete inače posve iscrpljenom narodu. Biskup Delivić posjeti sva mjesta po Bosni, ali ne zalazi u Hercegovinu, budući je makarski biskup Blašković god. 1735. u svoj Hercegovini i dijelu južne Bosne učinio kanonički posjet i dijelio sv. krizmu. Dalmatinski biskupi posjećivah su iako letimice hercegovačke katolike i pogranična mjesta po Bosni, dočim glavni dio Bosne — kaže Biskup Delivić — nije vidio biskupske mitre kroz više od 50 godina. Delivić je pošao god. 1737. da posjeti Hercegovinu, ali rat, koji je počeo između bečkog cara i sultana spriječi ga, te se morade povratiti u Bosnu. Ne zna se, kad je najprije kanonički uspostavljena veljačka župa, niti se znade pod koju je biskupiju juridički spadala. Svakako mora biti stara. Kao samostalna župa spominje se god. 1599., 1630., 1668. Uslijed iseljavanja naroda za drugoga bečkoga rata 1683.—1699. te onoga g. 1715.—1717. veljačka je župa bila dokinuta te sjedinjena sa župom Brotnjo.

Vrhovni starješina franjevačkog reda, dne 22. siječnja 1735., razdijeli starodrevnu bosansku provinciju i uspostavi tri provincije: Ugarsku sv. Ivana Kapistrana, Dalmatinsku sv. Kaja (presv. Otkupitelja) i Bosansku sa Slavonijom. Hercegovinu do rijeke Rame s okolnim mjestima, Livnom i Duvnom dodijeli dalmatinskoj provinciji. Ovoj razdiobi opriješe se bosanski franjevci. Via facti, t. j. pošto je Hercegovina ostala pod turskom upravom, nije se od Bosne odijelila, te su i dalje duhovnu pastvu vršili isključivo franjevci samostana kreševskoga. U ovo vrijeme u Bosni i Hercegovini bile su župe samo po imenu, jer župnici nijesu imali stalnog boravišta. Najviše su hodali od sela do sela i tako vršili pastirsku dužnost. Prvi put dolazi u Hercegovinu apostolski vikar, pobožni biskup fra Pavao Dragičević i 20.—22. srpnja 1742. posjeti Veljake, koji su tada potpadali pod župu Brotnjo, gdje je bio župnikom fra Lovro Pelić. Ovaj župnik nije imao stalnog mjesta ni kuće, nego je prehodao i tražio gostoprimstvo dobrovoljnih župljana. U duhovnoj pastvi pomagao ga je Jakov Vidović, svjetovni svećenik (glagoljaš) i fra Ivan Delivić, kapelan. Pod upravom jednoga župnika bio je veliki prostor između Neretve, Mostara, Mostarskog blata, Ružića, Tihaljine i Dalmacije.

Premda je bio razmjerno mali broj pučanstva, ipak je mnogo trpjela duhovna strana pučanstva. Radi toga biskup Dragičević razdijeli župu Brotnjo i ustanovi samostalnu župu Veljake. Broćanskog kapelana fra Ivana Delivića imenova župnikom. Sva sela preko tvrđave Ljubuški odijeli od Brotnja. Na bročanskom teritoriju bilo je 1877 duša, 248 obitelji i 27 sela, dočim na veljački teritorij otpada 618 duša, 90 obitelji i 13 sela. Biskup u svom dekretu navodi, da su se tamošnji stanovnici dulje vremena prituživali na udaljenost, naročito na veliku nepogodnost u zimskim danima, kada se Trebižat razlije i poplavi cijelo polje i sve ravnice. Uprava bosanske franjevačke provincije nije usvojila ovu razdiobu biskupovu, pa je tražila, da se ova župa ukine. Kao glavni razlog naveli su, da se župnik ne može uzdržavati, da nijedan ne će, da rado služi u tim krajevima, te da napuštaju župu i vraćaju se u samostan. Isticala se najviše okolnost, da su Turci u tom kraju zločesti i da župnicima prave zasjede, muče ih i ubijaju. Tako je ljubuški kapetan zlostavljao fra Miju Momčinovića, a ljubuški beg fra Petra Tadića, koji su zlostavljanju i zadobivenim rana podlegli. Bivalo je po 1—2 godine, da je ova župa ostajala bez župnika.

Prigodom druge kanoničke posjete u ovoj župi 20. rujna 1748. biskup Dragičević bilježi, da je u župi bilo 750 duša. Kasnije, 11. studenoga 1752. bila je 901 duša. Kada je biskup Bogdanović 5. lipnja 1768. pohodio ovu župu zabilježio je u svom izvještaju na sv. kongregaciju, da u njoj ima 935 duša. — Nije se ukonačio kod mjesnog župnika fra Ante Lekića, koji nema svoje kuće radi zloće Turaka (ob pessimos Turcas sua domo caret), nego kod nekoga Jure Jelavića u čijoj su sijenici biskupi redovito odsjedali, kada su u ovu župu dolazili. Župnici su hodali od sela do sela i tako posluživali vjernike. Prema pouzdanoj predaji najčešće se nalazili u Vojnićima — župnice, — a malu su kućicu imali u Maloj šipovači tik do dalmatinske granice. Godine 1837. župnik se je preselio u Veljake, u siromašnu kućicu slamom pokrivenu. Mjesni župnik fra Filip Ančić, poznati graditelj, u godini 1844. napravio je pristojan župski stan, koga je fra Ferdo Jukić 1909 godine moderno obnovio i preuredio. Upada u oči, da su biskupi u ono doba najčešće odabirali seoske sijenice za prenoćište i boravak u selima. Ovo nas ne smije začuđivati kad se sjetimo, da je ipak u sijenicama bilo najzgodnije premda su bile »jadne i smrdljive«, a i najmirnije. Tu nije bilo buha ni druge gamadi, nije bilo male djece, koja su kroz cijelu noć goste bunila, a sijenice su bile prostranije od stojnih kuća.

U ovoj istoj sijenici Jure Jelavića odsjeo je i biskup fra Marko Dobretić 12. lipnja 1776. Tada je župa Veljaci imala 151 obitelj i 1182 stanovnika. U ovoj »smrdljivoj i nečistoj štali« odsjeo je biskup Dobretić i 5. lipnja 1779. Izvješćuje sv. kongregaciju, da je bio previše potišten radi mnogih razbojstava i nevaljalih ženidaba, koje su tamošnji katolici sklapali pred kadijom. Karakteristično je za onodobne prilike, da je sjedeći na konjskom samaru, bez mitre na glavi krizmao, pošto su ga sa svih strana (undequaque) promatrali radoznali muslimani. Ovaj biskup, a i svi ostali prelazili su iz župe u župu po noći, da lakše izbjegnu čestim zasjedama hajduka i razbojnika, kojih je bilo svuda. Prilike su se sve više pogoršavale, tako, da je biskup fra Augustin Batoš-Okić 29. kolovoza 1793. morao izvijestiti sv. kongregaciju, da mu nije moguće obaviti kanoničku vizitaciju, pošto mu prijeti očita i sigurna pogibelj. To isto potvrđuju gvardijani triju samostana. U to vrijeme bio je opljačkan i na komade sasječen bihaćki župnik fra Jozo Valentić.

Cijele godine 1814., 1815. i 1816., a ponešto i 1817. kuga je harala po cijeloj veljačkoj župi, osim u Klobuku gdje nije ni jedno čeljade poginulo. Prema Matici umrlih, u koju nije svaka osoba ubilježena koja je umrla, upisano je smrtnih slučajeva od kuge 296. Ima slučajeva, da su tjelesa mrtvih od divlje zvjeradi i od pasa rastrgani i pojedeni. Uz kugu, mnoge je i glad pomorila, Može se dakle s velikom vjerojatnošću ustvrditi, da je kugom uništena jedna trećina cjelokupnog pučanstva veljačke župe. Početkom XVIII. stoljeća poznat je franjevac fra Lovro Šitović, zvani Ljubušak. On je sin muslimanskih roditelja.

U vrijeme zalijećanja kršćanskih osloboditelja u Ljubuški, fra Lovro prebježe u Dalmaciju, tamo se pokrsti, postade franjevac i svećenik, te se odlikova kao dobar propovjednik, pisac. profesor i teolog. Šitović je jedan primjerak, kakvih je bilo više u ono vrijeme. Pogranični stanovnici nerijetko su mijenjali i gospodare i vjeru. Kako su se turske i kršćanske granice mijenjale, tako su i stanovnici vjerom prevrtali. Bilo je slučajeva, da su ista lica po više puta pripadala i jednoj i drugoj vjeri. Istina, većina je kršćanskog svijeta ostala vjerna vjeri otaca svojih. Radi toga su mijenjali naselja i svakuda se rasijali. Biskup fra Pavo Dragičević u svom izvještaju od 29. veljače 1744. na sv. kongregaciju opisuje kako je u Miljkovićima kraj Mostara 6. listopada 1742. prisustvovao slavljenju krsnog imena. Biskup kaže, da velika većina katolika u župama Posušja, Drinovci, Ljubuški (Veljaci), Brotnjo, Blato i Mostar slavi ove slave od davnih vremena. Sve štovanje i pobožnost sastoji se u trodnevnom pijančevanju, pjevanju i igranju. Na gozbu se pozove rječit stoloravnatelj, koji nagoni i sili na piće, zazivlje sreću i blagoslov za domaćina i ukućane. Svakog onog, koga ponudi da pije, ako odbije, proglase kukavicom, a kojiput ga i istuku. Pije se sve dotle dok svi od pića ne popadaju. Do ovih krsnih imena narod više drži, nego do svih vjerskih obreda. Ako ne slave krsno ime, vjeruju, da će ih stići nedaća u životu i imetku.

Biskup se zgraža nad ovim praznovjerjem, naređuje župnicima, da nastoje narod sklonuti da odustane od ovakvih poganskih proslava, a narodu preporuča, da zabace ove slave ili da ih umanje. Dandanas s desne strane Neretve nijedan katolik ne slavi krsnu slavu, a u zadnje vrijeme redom se ukida i na lijevoj obali Neretve. Još za patarenskih vremena u Bosni i Hercegovini nijesu prestajali građanski ratovi. Ogorčena vjerska borba trajno je bila na dnevnom redu. Vođene su križarske vojne protiv patarena u kojima su sudjelovali domaći kršćani. Zaraćene stranke kretale su se većinom blizu zemaljskih granica. Padom Hercegovine pod vlast Osmanlija godine 1482. tursko je carstvo granicilo s mletačkom republikom na teritoriju veljačke župe. Tu je svaki stanovnik bio ujedno ratar i vojnik. S puškom u ruci morao je braniti vlastito ognjište i svetište svoje obitelji. I terenske prilike nijesu pružale ništa, što bi podizalo blagostanje. Kako piše biskup Lišnjić, ravnice su ležale pod vodom, suha zemlja nije davala skoro nikakvih plodova: ni žita, ni voća, samo nešto vina i kukuruza. Ljubuško polje ležalo je pod vodom sve do 1843. kada je gospodar Hercegovine, moćni Ali paša Rizvanbegović, prisilio kršćanski svijet, da rijeku Mlade Trebižat svede u jedno glavno korito, što učini polje rodnom žitnicom okolnih sela.

Fra Mijo Rožić, veljački župnik pisa iz Šipovače 7. travnja 1831. da se preko vode ne može puk prevesti ni za puna dva sata, jer su lađe malene, a mnogo čeljadi. Lako se dakle dade razumjeti kulturno zaostanje pučanstva. Nije čudo da nijesu poznavali ni najelementarnije vjerske istine, da su mijenjali vjeroispovijesti prema tome, ko im je bio gospodar. Bolje su prilike nastupile. za vrijeme biskupovanja fra Augustina Miletića. Međutim, ipak se katkad pojavi surovost, koja se očituje u nedoličnim ispadima. Dolaskom Omerpaše Latasa prilike su se u svoj Bosni i Hercegovini izmijenile, pa tako i u župi Veljacima. KRETANJE PUČANSTVA. Prve vijesti o stanovništvu župe Veljaci imamo od biskupa fra M. Lišnjića iz god. 1668.

Tada je bilo u Veljacima 3.000 duša, a u Brotnju 2.500. Tadašnja veljačka župa obuhvaćala je i neka sela u današnjoj Dalmaciji, kao Borovce i svu okolicu Vrgorca. Kada je u god. 1742. biskup fra P. Dragičević razdijelio župu Brotnjo i uspostavio posebnu župu Veljake, u Veljacima je bilo 618 duša, a u Brotnju 1.877. Kasnije biskupi u svojim izvještajima bilježe, da je stanje žiteljstva bivalo, kako slijedi: Godine 1748. (biskup Dragičević); Veljaci 750 duša, Brotnjo 2.330; godine 1752. (biskup Dragičević): Veljaci 901, Brotnjo 2.709; godine 1761. (biskup Dragičević): Veljaci 849, Brotnjo 2.888; godine 1768. (biskup Bogdanović): Veljaci 935, Brotnjo 2.851; godine 1776. (biskup Dobretić) Veljaci 1.182, Brotnjo 3.429; godine 1779. (biskup Dobretić) Veljaci 1.260, Brotnjo 3.648; godine 1828. (biskup fra Augustin Miletić) Veljaci 2.396, Brotnjo 5.004; godine 1833. (biskup Barišić) Veljaci (šipovača) 3.390, Brotnjo 5.381; godine 1839. Veljaci 3.237, Brotnjo 5.157; godine 1844. Veljaci 4.173, Brotnjo 5.698. Kako se iz ovih autentičnih podataka razabire porast žiteljstva nije bio stalan, dapače, ukoliko su podaci točni, bivalo je nerazmjerno opadanje pučanstva. Tako n. pr. god. 1752. do 1761. — u razmaku od 9 godina — stanovništvo je u Veljacima opalo za 52 osobe, u Brotnju je poraslo za 179 osoba i opet god. 1768. opalo za 37 osoba.

Vjerovatno je, da se popis obavljao dosta površno i na brzu ruku. Svakako je točan popis iz godine 1768., pošto je biskup fra M. Bogdanović te godine popisao imenice sve kućne starješine i stavio broj članova svake obitelji. U jednoj svojoj okružnici biskup Barišić prigovara površnom popisivanju, budući nije bilo pomora pučanstva, a ipak prema izvještajima u nekim župama opaža se opadanje. Godine 1814. i slijedećih godina, dok je harala kuga, mnogo je svijeta pomorila. Poznato je, da je u ovih 100 godina bivalo raznih pošasti i ratova, u kojima su i katolici sudjelovali kao »komordžije«, ali se ne zna koliko je to uplivalo na porast ili opadanje pučanstva. U ovom razdoblju dešavalo se raseljavanje. Ipak nije poznato, da li je to bilo u znatnijoj mjeri. Od 1700. god. počinje stabilizacija i pojedinci ostaju u svojim sjedištima. Age su rjeđe dizali kmetove s njihovih selišta. Na području veljačke župe iz godine 1742. ima danas 5 župa s 21.215 stanovnika, a na području broćanske župe iz iste godine ima danas 9 župa s 21.251 stanovnikom.

 

 

01.01.1935.
Autor: LEO PETROVIĆ
Izvor: KALENDAR NAPREDAK
Foto: Zurnalizam.blogspot.ba

Sva prava pridržana © www.radioljubuski.ba 2017. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača!