Srebro zlatnog sjaja obasjalo hrvatski narod, Lijepa naša ujedinjena kao 1995., pustimo ih da na miru tuguju, zaslužili su…

Srebro zlatnog sjaja obasjalo hrvatski narod, Lijepa naša ujedinjena kao 1995., pustimo ih da na miru tuguju, zaslužili su…

Povratkom Vatrenih, predvođenih izbornikom Zlatkom Dalićem i kapetanom Lukom Modrićem te ostalim sportskim herojima u domovinu srebro zlatnog sjaja obasjalo je hrvatski narod.

Od Prevlake do Dunava, od Umaga do Mostara, od Kiseljaka do Stuttgarta, od Muenchena do Buenos Airesa, New Yorka, Toronta, Ontaria… Hrvati slave, i Hrvatska s njima slavi barem ona većinska Hrvatske koju smo posljednjih tridesetak dana viđali na ulicama hrvatskih gradova, svih gadova, diljem svijeta, u kojima nas Hrvata još uvijek usprkos svemu – ima.

 

Ne slave, nažalost, svi i to je, naravno, njihovo pravo. Uostalom, hrvatski branitelji svojim životima platili su i slobodu onih koji danas tu Hrvatsku pretjerano ne vole, korektnije rečeno, više im se možda sviđa Hrvatska po mjeri ne odviše talentiranog, skandalima sklonog, redatelja Olivera Frljića. Nažalost, po Frljića predstavu koji bi on režirao došlo bi vidjeti petnaestak građana Hrvatske, poneki Jugoslaven ili barem oni koji navijaju za Jugoslaviju, kao što je to deklarirani fan nepostojeće države.

Predstavu koju je režirao nogometni redatelj Dalić, i u kojoj je glumilo tridesetak vrhunskih ljudi, ne samo sportaša, pogledali su milijuni diljem svijeta i nisu svi bili Hrvati. Dakle, što  možemo učiniti za tolerantne ljevičare, koji osim uvreda i kleveta, ne usudimo se reći laži, nemaju ništa više za izvući iz svojih rukava? Ponestalo im trikova, Vatreni su ih, kao publika svakog lošeg mađioničara, istjerali na čistinu.  Nema više zečeva u šeširu, karata u rukavu..

U početku su se, vjerujući u brz slom Vatrenih na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, malo pritajili, čekali, kalkulirali, kad su shvatili da ih uspjeh drugih toliko boli, koliko i njihov neuspjeh,  a do je to zapravo njima ne podnošljivo, krenuli su s uvredama, i kad to nije bilo dosta počeli su, ili bolje rečeno nastavili su tamo gdje su stali, otvoreno mrziti. Hrvatska je demokratska država, ne zahvaljujući njima, već zahvaljujući onima koje najviše mrze, hrvatskim braniteljima. Pustimo ih da mrze one koji su im to  omogućili.

Gradonačelnik Varaždina, Ivan Čehok prekrasno je ovaj cirkus sažeo u jednu rečenicu: ”Nemojmo dopustiti da nam zavidni i bezobrazni ljudi pomute naše slavlje, ujedinilo nas je dobro i nastavimo tako…” U pravu je čovjek s kojim se možete slagati ili ne, ali s kojim se nikad nećete moći toliko posvađati a da se ne biste pomirili. Pustimo ih da mrze jer ih to hrani, to im daje snage za opstanak, pustimo ih da tuguju, dugo će trajati i još duže boljeti. Zaslužili su.

Vrsni poznavatelj francuskog jezika, tolerantni i liberalni lučonoša demokracije, Sandi Blagonić, jedan je od najvećih navijača hrvatske reprezentacije, što je na svom Facebook profilu i otkrio kada je napisao kako gleda utakmice Vatrenih kako bi navijao – protiv Hrvatske. Nije mu lako, kao Robinson Crusoe na pustom otoku, kaktus, tropsko sunce, pijesak, more i morski psi…

On i petnaest Francuza u Liberationu ne vole baš previše hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, pretjerano je reći kako je mrze bez obzira na prostačke i primitivne statuse na društvenim mrežama. Posve legitimno… Hrvati više vole, ako je već o političkoj ljubavi riječ, Orbana od Angele Merkel i Macrona zajedno.

Zašto im nije lako?

Njih šesnaestorica i SDP-ovka Marija Lugarić protiv cijelog svijeta. I dok je cijeli svijet, osim Francuza, navijao za Hrvatsku u finalu SP-a, oni su utjehu pronašli u francuskoj pobjedi, zadovoljstvo u argentinskom sucu Pitani i ni u čemu više… ”Hrvatska je osvojila srca cijelog svijeta”, pišu ozbiljni strani mediji. Što je osvojio Sandi Blagonić, koji je primitivno izvrijeđao i čitatelje ovog portala na svom ”fejsu”, osim honorara u Liberationu, koji je ionako zaradio neki samouki prevoditelj s Facebooka? Ako je cijeli svijet koji prati nogomet navijao za ”ustaše” onda mora da je taj svijet ”ustaški”?

Čovjek tuguje, i treba ga pustiti na miru, s vremenom će se oporaviti, ali ga nitko više, i nikada, kao ni sociologa Dražena Lalića, neće shvaćati ozbiljno…  Prof. Lalić je jedan ugledni splitski intelektualac, ujedno i navijač Vatrenih, koji nema zamjerke kad su Vatreni u pitanju, osim ruke na srcu tijekom intoniranja himne, Thompsonove glazbe, ”desničarenja”, ”nacionalizma…”

”Josipovićev doktor” Nenad Horvat, biranim se riječima obratio Vatrenima, a koje, s obzirom na uobičajenu zaraznu ljevičarsku toleranciju i ljubav, nećemo ponavljati. Higijena je pola zdravlja, učilo se nekoć u školi. Horvat je očito taj sat propustio, inače bi kao nekakav intelektualac poradio malo na svom vokabularu. Koliko je Horvat veliki fan Vatrenih ne može se riječima opisati, ali se može pročitati u svemu onome što piše, pa i govori, posljednjih dana.

Teško je spomenuti sve one koji vole hrvatsku nogometnu reprezentaciju, no, jedan od onih koji bi se s vremenom mogao prometnuti u vođu navijača Vatrenih svakako je Aleksandar Stanković. Frizuru već ima. S javne televizije, iskoristivši naš prostor kao svoj osobni, Stanković je poželio sretan put Vatrenima na Svjetsko prvenstvo na način koji ne ostavlja dvojbe. Teško je reći koliko je Stanković svojim riječima motivirao Vatrene, no, barem četvrtfinale mogu njemu zahvaliti.

Ako će se jednog dana Zoran Stevanović umoriti od navijanja za hrvatsku repku Stanković će ga, kako se sada čini, prvi zamijeniti. Prvenstveno zato što u FAN CLUBU Jugoslavije nema mjesta za nikoga osim za Stazića.

Nismo spomenuli jednog savjetnika,  koji uvijek vrijeđa i mrzi u svoje ime, ima svoje ”osobne stavove”, a plaća ih našim novcem, iz proračuna, hrvatska država, bolje rečeno aktualna vlast.  Srećom, pa njega ne zanima sport. U suprotnom taj bi još bio u Rusiji u nadi da će Hrvatska igrati još poneku utakmicu. Savjetnik se posljednjih sati profilirao u glazbenog kritičara, a stručnjak je za državne udare te ustaštvo.

Izvor: narod.hr

na vrh članka