Žrtva mobbinga u BiH: Nemam pravo na pauzu za doručak, prigovara mi se ako odem u toalet, ako kava kasni minutu…

Žrtva mobbinga u BiH: Nemam pravo na pauzu za doručak, prigovara mi se ako odem u toalet, ako kava kasni minutu…

U prvih šest mjeseci tekuće godine Udruzi građana “Stop mobbing” obratilo se 27 djelatnika iz Bosne i Hercegovine koji su prijavili mobbing, od čega njih 19 iz Republike Srpske i osam iz Federacije BiH.

Mobbing, kao poseban oblik diskriminacije na radnom mjestu, u Bosni i Hercegovini izražen je u velikoj mjeri na svim radnim mjestima. Najčešće se događa u loše organiziranim poduzećima (ustanovama) i u slučajevima nezainteresiranosti i bespomoćnosti menadžmenta, a prema istraživanjima, mobbing čak u 88 posto slučajeva nastaje zbog nesposobnih šefova.

Zbog straha od poslodavaca i gubitka posla, većina zaposlenika u BiH, čak i po cijenu zdravlja, ne želi uopće da priča o mobbingu.

-Na udaru mobbinga podjednako su i muškarci i žene i u pravilu su to uvijek savjesne, odgovorne i vrijedne osobe, one koje vole i znaju raditi svoj posao – izjavila je za Fenu Anica Ramić, predsjednica UG “Stop mobbing” sa sjedištem u Trebinju i poručila kako “nikada nećemo postati ozbiljna i civilizirana država ukoliko ne shvatimo da je mobbing općedruštveni problem, a ne samo problem pojedinca (žrtve)”.

Kao najčešće primjere mobbinga Ramić navodi davanje ponižavajućih poslova, stalne kontrole i kritike od radnih kolega i pretpostavljenih, nedozvoljavanje korištenja godišnjeg odmora, neodobravanje odmora kada to zaposlenik želi kao i nemogućnost da ode na bolovanje. Tu je i nepozivanje na sastanke, pretrpavanje radnim obvezama ili situacije u kojima zaposlenik dolazi na posao, a nema nikakvih obveza, odnosno ne daju mu se nikakvi radni zadaci.

U prvih šest mjeseci ove godine, po riječima Ramić, nije bilo prijava seksualnog uznemiravanja na poslu, mada i ta vrsta zlostavljanja inače nije zanemariva. Jedna od žrtava mobbinga koja se obratila Udruzi je i zaposlenica iz Banja Luke koja svakodnevno doživljava psihičko zlostavljanje na poslu od nekoliko rukovoditelja i kojoj se čak prigovara i odlazak u toalet.

-Imam ispod 30 godina i radim u Banjoj Luci. Izvjesno vrijeme gotovo svakodnevno doživljavam psihičko zlostavljanje na poslu od strane nekoliko rukovoditelja. Moje zdravlje je ugroženo, ne mogu da spavam, osjećam ‘grč’ u želucu, imam problema s ciklusom, depresivna sam i agresivna, osjećam se nesigurno, grizem nokte i samo razmišljam o otkazu, što i jest njihov cilj. Kao da žele da me dovedu do toga da sama odem – navodi u prijavi i dodaje kako sve to utječe negativno i na njezin život izvan posla.

Kaže kako smatra da je dobar zaposlenik, odnosno da ne kasni na posao, sve završava na vrijeme, ljubazna je prema strankama i kolegama, no, unatoč tome, sve što uradi nije dobro te da ima osjećaj da se sav taj pritisak nad njom vrši s namjerom kako bi napustila posao i tako ostavila prazno mjesto za nekog “koga su ovi što me zlostavljaju namjerili da tu dovedu”.

-Stalno me kritiziraju i ne znam više kako da reagiram i kako da se ponašam. Nemam pravo na pauzu za doručak, ako razgovaram sa strankom telefonom više od minute ne valja, ako kava kasni minutu ne valja, šire se laži o meni, a kada pokušam da ih demantiram situacija postaje još gora. Dovodi me se u neugodne situacije pred kolegama, često me se zlostavlja pred ‘publikom’, na što kolege uopće ne reagiraju, valjda iz straha za vlastiti posao ili jer su i sami takvi manijaci, pa uživaju u tuđoj patnji – navodi u prijavi zaposlenica iz Banja Luke i moli Udrugu za pomoć.

Ramić ističe kako je mobbing u našoj zemlji ogroman problem, a stvar je utoliko ozbiljnija ima li se u vidu to da je, prema statističkim podacima, ova pojava najraširenija u organima državne uprave, školstvu, zdravstvu, te kulturi i obrazovanju. Dakle, upravo u onim ustanovama i institucijama koje bi trebale predstavljati društvenu preventivu ovakvim pojavama. Upitana zašto zaposlenici u BiH ne prijavljuju mobbing,

Ramić kaže kako se u posljednje vrijeme često priča o tom problemu, ali kako naše društvo još uvijek nije razvilo svijest, a ni mehanizme za sprječavanje.

Međutim, žrtvama mobbinga poručuje: “Pričajte, pričajte, svima i svagdje o tome što vam se događa, kako biste podstakli i druge da iste takve svoje probleme također iznesu javno. Zato je o zlostavljanju potrebno obavijestiti što više osoba, a po potrebi putem medija učiniti stvar javnom i eksplicitno navesti imena mobbera. To će žigosati mobbere kao izrazite negativce i primitivce, pa će možda ustuknuti…”.

Ako pritisak mobbera postane nesnosan, Ramić savjetuje odlazak na bolovanje, ali nikako prekidanje radnog odnosa jer to bi značilo poraz za žrtvu, nekažnjavanje mobbera, a posljedice stresa će ostati prisutne i nakon toga.

Ona je podsjetila da je, prema Zakonu o zabrani diskriminacije u BiH, Ombudsmen za ljudska prava BiH određen kao središnja institucija za zaštitu od diskriminacije te da donošenje preporuke Ombudsmena po prethodno podnesenoj pojedinačnoj ili grupnoj žalbi žrtve ili žrtava diskriminacije, u njihovu korist, također može pozitivno utjecati na suzbijanje svih oblika diskriminacije, a pored toga, preporuka Ombudsmena može da posluži kao dokazni materijal na sudu. Postupak pred sudom može pokrenuti zaposlenik koji je zlostavljan, sindikat, organizacija građana koja se bavi zaštitom ljudskih prava, ali i poslodavac.

Same nevladine organizacije ne mogu preuzeti na sebe kompletnu borbu protiv mobbinga. One mogu raditi na informiranju građana, o suštini i problemima mobbinga, dati ostale informacije i osnovnu psiho-socijalnu podršku u formi individualnih savjetovanja, ali, jedino uz pomoć države NVO mogu provoditi opsežnu kampanju koja bi upućivala na ovaj problem – kazala je Romić.

Pritom je naglasila kako se sudovi u Bosni i Hercegovini suočavaju s problemima zaposlenih osoba na radnom mjestu vezanim za njihovo osobno i psihološko uznemiravanje, ali kako je dosadašnja sudska praksa veoma skromna, s malim brojem presuda u kojima je dokazan mobbing, što u svakom slučaju obeshrabruje zaposlene da podnose tužbene zahtjeve zbog mobbinga, kao i da ulaze u skupe i dugotrajne sporove, najčešće s neizvjesnim ishodom.

I za najjednostavniji spor, u kojem radnik traži isplatu plaća, treba četiri godine. Zlostavljanim ljudima je duga i jedna godina jer takvi ljudi trpe zdravstveno i financijski, posebno ako su zaposleni na istom radnom mjestu. Zbog toga je sudski spor izvor novog stresa za njih, pa većina upravo iz tog razloga odustaje od traženja pravne zaštite. S druge strane, strah od reakcije šefa i gubitka radnog mjesta, zbog čega žrtve mobbinga najčešće ne poduzimaju ništa, je poticaj mobberima da budu još gori – kazala je Ramić. Podsjetila je pritom da se u Hrvatskoj pitanjem mobbinga bave i sindikati s obzirom na to da ova pojava predstavlja kršenje osnovnih prava vezanih za rad, ali da se u BiH po tom pitanju, za sada, ne radi baš ništa.

Trebalo bi da se ovim problemom bave prvenstveno naša ministarstva, inspekcije i pravosuđe. Naši sindikati bi također na listu svojih prioriteta trebali uvrstiti i borbu protiv mobbinga – poručila je Ramić.

Izvor: Ero.tel

na vrh članka