Franck s Madagaskara nakon 30 godina otkrio da je Kaštelanin, da ima polubrata i polusestre

Franck s Madagaskara nakon 30 godina otkrio da je Kaštelanin, da ima polubrata i polusestre

Lijepa naša poslužila je kao inspiracija za snimanje dokumantarca francuskom filmašu Francku Alfireviću.



Možda, bez obzira na prezime koje nosi, ovaj 54-godišnjak koji živi na otoku Reunionu, francuskom teritoriju uz istočnu afričku obalu, smještenom između velikog otoka Madagaskara i malog Mauricijusa, nikad ne bi previše razmišljao o Hrvatskoj niti u nju došao, a kamoli o njoj snimao film, da nije otkrio - u dobi koja je za tu vrstu otkrića prilično poodmakla - da u Hrvatskoj ima čak tri polusestre i polubrata.

Franck Alfirević korijene vuče iz Kaštela, ali tek je kao trideset-i-nešto godišnjak doznao da u našoj zemlji ima tako blizak rod.

Dvadesetak godina nakon tog otkrića odlučio je snimiti dokumentarni film o ljepotama Hrvatske.

Od zanimljivog projekta još je, međutim, zanimljivija privatna priča Francka Alfirevića o kojoj - na žalost - nema namjeru snimiti film. Preporučio nam je da o svemu - kako bismo zaobišli jezičnu barijeru koja bi možda sakrila fine nijanse štorije - popričamo s njegovom (polu)sestrom Lindom koja će nam, kako je rekao, pomoći posložiti sve kockice.

- Moj tata je imao tri braka, moja mama je bila puno mlađa od njega i s njom je bio u trećem braku. Odgajani smo tako da smo znali da imamo dva brata iz njegovih prethodnih brakova, samo što on do svog sina Francka nikako nije mogao doći, a tražio ga je...

Kod nas nije bilo tajni pa smo tako pokušavali doći do njega, ali ispalo je da se Franckova majka preudala i preselila se na Reunion - započinje obiteljsku priču četrdesetšestogodišnja Linda, učiteljica razredne nastave koja s obitelji živi u Zagrebu.

NIJE IMAO POJMA DA JE OTAC UMRO

Njihova je situacija zaokret dobila 1997. godine nakon što im je otac preminuo. Baš na Dan mrtvih, ne znajući da mu je otac umro, prvi put joj se javio Franck.

- To je već bilo doba interneta. Franck je googlao prezime Alfirević. Znao je tko mu je otac, ali je živio s očuhom, imao je već polubrata...

Odlučio je doznati odakle je i što je i tako je pronašao Ivu Alfirevića, profesora na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, a on je nazvao mene jer, igrom slučaja, njegova supruga je radila u školi u kojoj sam ja zaposlena, a u mirovinu je otišla nakon što sam ja stigla.

Osim toga, on nam je neki daljnji rod, i on je iz Kaštel Sućurca i išao je s mojim ocem u osnovnu školu, tako da je odmah znao o kojem se Alfireviću radi – objašnjava nam Linda ležerno, kao da nije riječ o onome tipu priče koja bi vas, da se pretoči u knjigu, natjerala da je pročitate u jednom dahu.

Nakon što je dobio Lindin kontakt, Franck ju je nazvao, i to, kako smo ranije spomenuli, na sam Dan mrtvih. Njihov prvi razgovor trajao je puna četiri sata.

Linda nije dobro govorila engleski jer je u školi učila njemački, a izvrsnim poznavanjem engleskog u to se vrijeme nije mogao pohvaliti ni Franck. Ipak, uspjeli su se dogovoriti za susret i već iduće godine, za Uskrs, Franck je sletio u Zagreb.

Teško je opisati emocije na prvom susretu, i s jedne i s druge strane.

- Ja sam njemu poslala jednu svoju sliku i to poštom. Možete zamisliti koliko je vremena trebalo da to dođe do Reuniona... Nisam znala kako Franck izgleda.

SJEDITE I PITATE SE: BOŽE, ŠTA JE OVO?!

Čekate, prolaze Afroamerikanci, Australci, ali kad je on došao... imao je naše mote i geste! Premda je stranac, imao je dosta toga od našeg oca, kojemu je životna želja bila vidjeti Francka - priča Linda koja je, prije nego što je Franck stigao u Hrvatsku, dogovorila susret i s njihovim polubratom iz Karlovca.

- Zamislite situaciju: sjedite s dva stranca koji su vama polubraća. Sjedite na kavi, na Cvjetnom u Zagrebu, i pitate se “Bože, šta je ovo” - prisjeća se naša sugovornica.

Polubrata Francka je nakon toga odvela u Kaštel Sućurac, gdje je prvi put sreo i upoznao druge polusestre – Katarinu, koja je 1977. godište, i nešto mlađu, dvadesetdevetogodišnju Mateu Nenu, piše Slobodna Dalmacija. 

Od tog trenutka Hrvatska je postala Franckov drugi dom, kojem se već pune dvadeset i dvije godina vraća na jednomjesečni odmor, a sada dolaze i njegova supruga, kći te sin koji se također bavi filmom, animiranim. Nedavno je objavio prvijenac “Yona”.

Franck je u međuvremenu u Kaštelima kupio i kuću, a Katarina, inače glazbenica, kod njega na Reunionu provela je nekoliko mjeseci tijekom kojih su snimili zajednički CD, simbolično nazvan – “Susreti”.

- Baš je mističan i zgodan. Radili su obradu klapa, u kombinaciji s kreolskom glazbom – ističe Linda te dodaje kako je Franck i inače fasciniran klapama, Dalmacijom, glagoljicom...

- Odmah je izvadio našu putovnicu te dobio hrvatsko državljanstvo – kaže nam Linda, a upravo je to bila i jedna od prvih stvari kojima nam se i sam Franck pohvalio.

MEĐUSOBNA KUMSTVA DJECI

- Kada je došao ovdje, istraživali smo korijene obitelji, obiteljsko stablo... Ja sam mu u tomu pomagala, malo prevodila i s njim usavršila engleski – smije se Linda, koja je vezu s Franckom učvrstila i međusobnim kumstvom djece.

- Sve je to postala normala, a zapravo je jedna čudna priča... – zaključuje Linda.

Franckov najnoviji projekt uskoro će ugledati svjetlo dana.

- Riječ je o dokumentarcu o Hrvatskoj viđenoj kroz moje oči i kroz moju priču. O nevjerojatnom otkrivanju zemlje kroz različite medije - glazbu, povijest, tradiciju i aspekt obiteljskog života, kazuje Franck.

Na filmu radi već dvije godine; svakako će se, kaže, prikazati u Hrvatskoj, odnosno u Splitu, Kaštelima i Zagrebu. Bit će prikazan na francuskoj i armenskoj nacionalnoj televiziji, kao i na televiziji otoka Reuniona.

- Nadam se da ću imati priliku pokazati svoj dokumentarac i na hrvatskim TV postajama i možda na nekom internacionalnom filmskom festivalu - kaže Franck Alfirević o planovima s filmom čiji je početak smješten na dalmatinsku obalu, točnije u Kaštela, odakle dolazi njegova obitelj.

PRIJATELJI ME ČEKAJU UZ GLAZBU, VINO I PRŠUT

- U Hrvatsku stižem brodom iz Ancone i odmah se nalazim u centru dalmatinske kulture, u jednoj od najboljih konoba u Kaštelu Novome, kod Ante Vuletina, mog susjeda. Tu me prijatelji čekaju uz glazbu, dobro vino i čudesan pršut.

Moja sestra Kate pjeva za mene, a klapa Kampanel improvizira privatni koncert između bačvi zinfandela. Samo najbolji uvod za našu zemlju!

Idući dan prikazujem tradicionalno dalmatinsko vjenčanje u kući Miljenka i Dobrile. Čisti trenutak, čista duša... Prateći povijest svoje obitelji, otkrivam ostatak Dalmacije, posebno kneževinu Poljica, odakle su moji preci. To je dobra prilika za otkrivanje povijesti ove čudesne Republike, jednog od rijetkih primjera demokracije u srednjem vijeku.

Bilo mu je nemoguće, kaže, izbjeći pozive na večeru i piće, svakog dana po završetku snimanja.

MARATON DOBRODOŠLICE

- Svaki dan je bio izazov jer je trebalo izdržati “maraton” nevjerojatne dobrodošlice koju su nam priuštili Dalmatinci.

Razdoblje života u kojemu je doznao za polubrata i polusestre u Hrvatskoj jedno je od najemotivnijih u čitavom njegovu životu, “na istoj razini kao rođenje moje djece”.

- Bila je to revolucija koja je potpuno promijenila moj život. Nisam nikada mislio da ću doživjeti tako snažno iskustvo. Možda je bolje da nisam bio mlad kada sam prolazio kroz ovo.

Sve, naravno, jest utjecalo na njegov dokumentarac, ali “u filmu ipak nije riječ o mojoj priči”.

Otkriva nam na kraju da, uz dokumentarac o Hrvatskoj, radi na još dva dokumentarna filma - jedan o Korzici i jedan o Armeniji.

Njihove zajedničke fotografije pogledajte ovdje.

Izvor:pogled.ba

na vrh članka