‘Korona‘ nas je ogoljela do srži i jasno pokazala tko smo: što smo sve naučili u karanteni i što možemo očekivati kad sve ovo jednom prođe?

‘Korona‘ nas je ogoljela do srži i jasno pokazala tko smo: što smo sve naučili u karanteni i što možemo očekivati kad sve ovo jednom prođe?

Osamdesetih godina, uoči velikih nogometnih utakmica, a bilo ih je, naslovi su redovito glasili: Od danas - karantena!

To je značilo da bi se cijela ekipa na nekoliko dana povlačila na neko skrovito, izolirano mjesto, trenirala, zdravo se hranila i pojila, razgovarala o protivniku i utakmici, analizirala njegov stil igre, gradila taktiku kako mu se suprotstaviti. Onda malo na briškulu i trešetu i oko devet - deset navečer u krpe. Oni koji su navikli popiti koje piće u kafiću ili se teško odvajali od djevojka patili su, i to preko medija ispovijedali.

Poslije su karantene nestale, timovi u kampovima gotovo da žive u zajedničkom kućanstvu, a u karanteni smo danas svi mi ostali.

Ova naša aktualna, globalna karantena promijenit će puno toga u našim životima, a donijet će i nešto dobroga. Dobro je da smo spoznali kako nekim čudom još uvijek imamo kompetentnih ljudi koji mogu rješavati krize, da još uvijek u svakoj većoj firmi ili instituciji, osim uhljeba, hvalisavaca i blefera postoji neka Alemka Markotić ili Vili Beroš i oni koji ih mogu pratiti i savjetovati. I stručno i predano raditi svoj posao.

ŠTO SMO POKAZALI I DOKAZALI

Pokazalo se i da se Davor Božinović i drugi ministri, pa i premijer Andrej Plenković mogu prešaltati u konstruktivni, nepolitikantski mod. Pokazalo se da liječnici, sestre, policajci, trgovkinje i drugi mogu svojski potegnuti i za premale plaće.
Pokazala se opet solidarnost i dostava potrebitima, da ima poduzetnih koji mogu sami šiti maske i proizvoditi dezinficijense. Pokazala se i disciplina da se drži propisanih mjera.

Pokazala se i često osporavana inteligencija širih masa koje se drže znanstvene prakse, a ne teorija urote i fake newsa, koje je, treba priznati, krizni stožer uspješno stjerao u samoizolaciju.

Izolacija, odnosno socijalna distanciranost privatnu je komunikaciju, ali i posao prebacila na internet.

Čini se da bi podjednaki problemi nastali da se neki drugi virus proširio internetom. Pa ne možeš van, ali ne možeš ni na mrežu. Kakve bi to tek promjene donijelo u društvu? Vratili bismo vjeru u pisaće makinje, rukopise i telefone.

Možda je najbolje da će, kad predeveramo ovu pandemiju, izgubiti na snazi glasovito pitanje: Di si bija devedeset prve?

Na njega će se moći odgovoriti protupitanjem: A di si ti bija 2020., za vrime korone, kad se nije smilo iz kuće ni na sprovod, kafići i pazar nisu radili, a virusi su bili nevidljiviji od snajperista i migova, a mi goloruki?

Generacija premlada za Domovinski rat dobila je priliku da se drži svoga, koronskoga rata. I da konačno krenemo naprijed.
Ali, s druge strane, pokazao se i fatalni izostanak domaće proizvodnje, da nismo u stanju sami šiti kirurške maske. Da ima interesa za živom proizvodnjom, i “Dalmacijavino” je moglo na alkoholnoj bazi proizvoditi dezinficijense, pomoći zajednici i vlastitoj blagajni. Slično se moglo očekivati i od galenskih laboratorija, o “Plivi” da ne govorimo.

BOLESNO OVISNI O TURIZMU

Pokazalo se da bolesno ovisimo o turizmu, da se olako odričemo domaće poljoprivrede i ribarstva, dok uvozna manje-više lako prolazi. Otkrili smo da ima profitera koji bi nabijali marže, onih koji idu u noćne kafiće i lažiraju dozvole za kretanje, da ima bešćutnika i neznalica, pa čak i unutar poduzeničke elite, liječničke struke i klera, koji zaraženi idu okolo...

Pokazalo se da i u zakonodavnoj i u izvršnoj vlasti ima onih koji žude za uniformom i čvrstom rukom. Da ima načelnika, pa i onih najvećih gradova, koji ne misle posegnuti u veliki novčanik ili izići pred kamere i među ljude.

Valjda će im se to honorirati na izborima pa da mogu u memoarima pisati da su pali kao žrtve korone i teškog potresa. Korona nam je kao ogledalo pokazala tko smo i kakvi smo. A opet imamo mira i samoće da sve to jasno možemo vidjeti.

Naravno, teško je biti toliki optimist, točnije naivac, da bi se povjerovalo da će se društveni obrasci promijeniti nabolje, da će zavladati kompetencija, kriteriji, pravednost i transparentnost. Zdravlje najvjerojatnije neće pjevati kao što su izolirani pjevali o njemu. Opet bi u fotelje mogli zasjesti oni kojima ne virusi nego ni nuklearna kataklizma ne može ništa, opet će imunitet imati oni koji bi prvi trebali biti izolirani.

Nakon što smo se mjesec dana plašili da nam se ne dogodi Italija, sad se opet možemo bojati da nam se ne dogodi Grčka, jer dolazi i recesija.

Plenković, koji se trošio u unutarstranačkim i drugim borbama, sa zadovoljstvom je mikrofon prepustio Berošu. Koji ga je sa strašću prihvatio. A premijer se može baviti ekonomskim mjerama, iako odbija osnivanje ekonomskog stožera. Te mjere u prva dva naleta trebale bi pomoći poslodavcima i onima koji su ostali bez posla, a sada bi logično trebalo i rezati onima koji imaju solidno plaćen državni posao.

DA JAVNE SLUŽBE NE POSTANU JADNE

Dosadašnje iskustvo uči nas da se neće povlačiti radikalni rezovi koji bi javne službe pretvorile u jadne. Ipak je od tržišne ekonomije važnija politička budućnost.

Što se tiče globalne recesije, teško je ne uočiti vezu da je ona redovito u korelaciji s dolaskom Zorana Milanovića na vlast. Prošli put recesijsku bananu naslijedio je od Ive Sanadera Jadranke Kosor i nježno se, uz pomoć Branka Grčića, njome bavio gotovo čitav premijerski mandat. Sada ju je dobio na samom početku petogodišnjeg predsjednikovanja, pa mu je je ovo druga recesijska petoljetka.

U ovoj recesiji Milanović će morati hvatati nešto brži Plenkovićev ritam, a makroekonomisti i financijski analitičari neka prouče bi li se globalna recesija javila i kad bi Milanović treći put došao na vlast. Odnosno kada on ne bi bio na vlasti, bi li tada nestalo i globalne recesije?

Vidite, kakva nam je sve dobra razmišljanja donio koronavirus, ne treba baš sve u startu sprati dezinficijensom.

PIŠE SINIŠA KEKEZ/slobodnadalmacija.hr

foto: Vojko Bašić/HANZA MEDIA

na vrh članka