Ajdukov stadion zvati po Oliveru

Ajdukov stadion zvati po Oliveru

Sad kad su dani pokopa i žalovanja za Oliverom Dragojevićem iza nas, valjalo bi pomalo utišati emocije i na velikog pjevača gledati prije svega iz perspektive jednostavnosti kakvom je Oliver cijeli svoj život zračio. Inicijatore ideje poput one o imenovanju splitske zračne luke njegovim imenom, siguran sam, kad bi moga, da bi ih posla u neku stvar.

Međutim, jedino mjesto koje bi, po mome mišljenju, priličilo da se zove po Oliveru mogao bi biti stadion na Poljudu. Na poljudskoj ljepotici ionako godinama odzvanjaju Oliverove pjesme koje "kontra mraku, kontra sili" pjevaju navijačke generacije.

Oliver je bio hajdukovac. Rekao je jednom zgodom: "Ja sam jedan od najžešći, teži mi je poraz Ajduka nego kad na nekom festivalu slabije prođem. Da bi svoja tri prva mista za jedno Ajdukovo." Torcida mu je bila draga. A i on njima. "Otišao je jedan od simbola našega grada i Dalmacije. Počivao u miru Božjem." Tim su se riječima oprostili od Hajdukove legende.

Na posljednjoj partenci na splitskoj Rivi, torcidaši su načinili špalir kroz koji je Oliverovo mrtvo tijelo otpraćeno prema rodnoj mu Veloj Luci. Stajao sam kod ulaza u Diklecijanove podrume i gledao te mlade cure i momke obučene u bijelo kako plaču za čovjekom koji je bio duša ovog našeg mediteranskog podneblja. Na čelo kapsila stavili su mu kapu s frontinom na kojoj se isticao grb Majstora s mora. U grob s njime, osim cvijeća njegovih najmilijih, položen je i Hajdukov šal.

"On je u svoje pjesme, u svoj glas, u svoje glasnice, u svoje note preslikao dušu dalmatinskog malog čovika." Tako je o svome dugogodišnjem prijatelju rekao pjesnik i akademik Jakša Fiamengo, koji je za Olivera napisao čak 63 pjesme. I baš ti mali dalmatinski ljudi ovih su se dana s puno ljubavi opraštali od čovika koji je bio jedan od njih, koji ih je razumio.

Neki su to učinili i stihovima, poput Ante Mekinića, čelnika Saveza za Poljica. "Prijatelji, odložite, molin vas, svoju bol... Samo san rashodova porok i nevoju svoju... Agoniju trajanja u vrimenu smrtnon priložija ka žrtvu na oltar nespojivog! I zara tega, molin vas, odložite bol... Pari' će ka da se poznavali nismo, a istu smo ariju ćićali, isti kanat kantali... Zajedno grišili, frajali... Ma reka san ništa ako rečen da bilo nan je lipo... Ja sad gren, a vi pomalo..."

Još jedni pučki stihovi u čast Oliveru Dragojeviću nastali su prije nekoliko godina iz duše bogoslova Splitsko-makarske nadbiskupije Mate Antunovića. "Pod varljivim blještavilon svita čovik obični obiteljski san osta; ta na kraju puta i nije niko niš sa sobon odnija osim ča ponizno je živeći dariva... Evo me Vična Jubavi, veća si od svemira i od jubavi svih. O Bože predobri, Tebi ova duša moja nek pripada zauvik!" 

Mate je pjesmu i uglazbio. Oliveru se svidjela i trebao ju je snimiti, ali je, nažalost, bolest bila brža. Vridilo bi da je netko drugi otpiva.

Piše Ivan Ugrin/misija

na vrh članka