5. kolovoza 1995. Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti – tko je pobijedio i koga, a tko zahvaljuje i kome?

5. kolovoza 1995. Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti – tko je pobijedio i koga, a tko zahvaljuje i kome?

Državni praznik Dan pobjede i domovinske zahvalnosti (i Dan hrvatskih branitelja) slavi se u Hrvatskoj 5. kolovoza kao spomen na veliku pobjedu u Domovinskom ratu.

Na taj dan 1995. Hrvatska vojska je oslobodila okupirani grad Knin u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja, koji je bio simbol okupacije Hrvatske.

Praznik se u početku zvao Dan domovinske zahvalnosti, a kasnije je dodan i “Dan pobjede”, a od 2008. je i “Dan hrvatskih branitelja”. Osim toga, često se dodaje “obljetnica vojno redarstvene akcije Oluja“.

VRO “Oluja” je kompleksna vojna akcija koja je započela 4. kolovoza 1995. godine, na bojišnici dugačkoj 700 kilometara i u 30 razvojnih pravaca. U Knin se 5. kolovoza u jutarnjim satima prva s visova Dinare spustila 7. gardijska brigada “Pume” iz Varaždina, te potom i 4. splitska gardijska brigada “Pauci”.

Za svega nekoliko dana oslobođeno je 10.400 kvadratnih kilometara okupiranih dijelova Hrvatske, što je kasnije dovelo do mirne reintegracije istočne Slavonije. Nakon “Oluje” i oslobođenja okupiranih dijelova Hrvatske, omogućen je povratak 210.592 hrvatskih prognanika.

Pod broj jedan: tko je pobijedio i koga?

Neosporno je da je Hrvatska pobijedila u Domovinskom ratu i, vrijedno je naglasiti, prije svega da se Hrvatska OSLOBODILA, a ne samo OBRANILA!

Zašto to tvrdimo? Jer dokle god se Domovinski rat predstavlja isključivo obrambenim, postoji premisa da je Hrvatska bila slobodna i da se obranila od nekoga tko ju je napao.

Ali istina je drugačija: od 1945. godine, još bolje od 1918. godine i stvaranja velikosrpske tvorevine Jugoslavije, Hrvatska je bila pod dvostrukom okupacijom – ideološkom i nacionalnom.

Ideološka okupacija bila je prisutnost totalitarne diktature, prvo monarhizma, pa još goreg komunizma u kojoj su Hrvatima kao narodu, a onda i građanima Hrvatske kao pojedincima, sustavno kršena ljudska i nacionalna prava na sve moguće načine: od masovnih ubojstava, pojedinačnih ubojstava, montiranih procesa, koncentracijskih logora tipa Goli Otok, zatvora, prijetnji, ucjena, te svih drugih oblika terora…

Nacionalna okupacija značila je da su Hrvati građani drugog reda na svojoj zemlji i da žive pod neprestanim terorom Jugoslavena i Srba (u modificiranim vezijama orjunaša, četnika, komunista, filopartizana i dr.) koji su sačinjavali relativnu ili čak ponegdje apsolutnu većinu u tijelima vlasti, a osobito u komunističkoj miliciji, vojsci i svim drugim „organima upravljanja“.

Hrvat je bio čovjek drugog reda koji je trebao skrivati svoj nacionalni i vjerski identitet, a onaj koji to nije htio ili mogao dolazio je u životno opasne situacije od zatvora, gubitka imovine ili čak gubitka glave. Dokaz tome su brojni ubijeni domoljubi, bez suda, kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu.

Hrvat je, odgovorno to tvrdimo, bio čovjek koji je imao najmanja nacionalna prava u cijelom komunističkom istočnom bloku i cijeloj Europi od 1945. nadalje, uključivo SSSR. Možda su neki u komunističkom životu teže ekonomski živjeli ili bili pod većim ideološkim pritiskom komunizma, ali nitko nije sustavno više nacionalno proganajn od Hrvata! Poljaci su mogli biti Poljaci, Mađari Mađari, Slovenci Slovenci, Rusi Rusi, nešto manja nacionalna prava imali su Litvanci ili Ukrajinci, ali daleko najmanja – Hrvati.

Nad Hrvatima je kao nad narodom i nacionalnim entitetom vršen državni teror, ne toliko komunistički pod kojim su bili svi narodi Jugoslavije, već velikosrpski u samo deklarativno federativnoj Jugoslaviji.

Zato je 1990. godina početak oslobođenja, a Domovinski rat je bio oslobodilački rat!

Od komunizma i velikosrpstva koji su vladali Jugoslavijom.

U tom ratu je pobijedila Hrvatska vojska (pojam koji uključuje sve branitelje od policije iz 1990. do gardijskih brigada 1995. godine), a poražena je komunistička i velikosrpska JNA.

Da, JNA je 45 godina bila Srbima garant okupacije i pacifikacije Hrvatske, a kada su Hrvati podigli glavu nošeni vjetrovima promjena u SSSR-u i zemljama sovjetskog bloka, ta ista JNA je odmah pokazala zube: jednodušno je stala na stranu Srba, podijelila im oružje, stavila se na raspolaganje ideji Velike Srbije, porušila brojne hrvatske gradove i sela, te počinila genocid nad Hrvatima.

Sve ostalo od srpskih paravojnih formacija, do balvana i barikada hrvatskih Srba, bilo je samo (nus)pratnja strašnoj vojnoj sili JNA koja je držala Hrvatsku okupiranu 45 godina!

A onda i u praksi napadom na Hrvatsku to i pokazala.

JNA nikada nije i nije niti namjeravala napala nijedno srpko selo ili grad, a kamoli da je pomišljala naoružati Hrvate da se brane od Srba ili bombardirati Beograd.

JNA je bila velikosrpska vojska od početka, a povijesna događanja su to na kraju i dokazala.

Ali valja zapamtiti da je ta velikosrpska vojska JNA imala naziv – partizanska, jugoslavenska i antifašistička.

Sve to su zapravo na ovim prostorima samo bili sinonimi i mimikrija za velikosrpstvo, a tako je i do dan danas.

Stoga se Hrvatska 1995. konačno oslobodila, a ne primarno obranila, od velikosrpske države Jugoslavije i njezine vojske JNA.

JNA, naime, ni u čemu nije bila manje srpska nego monarhistička vojska prve Jugoslavije, koja je također nakon raspada 1941. podijelila oružje Srbima da pobiju Hrvate od Srba do Drvara, a onda i muslimane do Foče i Goražda. A gro njihovih oficira prišao je četničkim ili drugim prosrbijanskim formacijama kojima je glavni cilj bio – pobiti Hrvate. Naravno, izuzev pojedinaca Hrvata, što je bio slučaj i u Domovinskom ratu.

Šokantan je i znakovit podatak da je od 54 generala JNA rođenih na tlu Hrvatske, samo njih 7 prešlo na hrvatsku stranu, a njih 47 ostalo napadati Hrvatsku. I to sve uz kompletno naoružanje tenkova, aviona, topova i strojnica koji su stavljeni na raspolaganje Beogradu da konačno promijeni samo ime velikosrpske države Jugoslavije u drugo priželjkivano ime – Velika Srbija.

Jer čak im je, usprkos gotovo apsolutnoj vlasti nad Hrvatima, smetalo što se država ne zove Velika Srbija nego Jugoslavija.

Dakle, u ratu u Hrvatskoj pobijedila je Hrvatska Srbiju , čija je agresija zdušno vođena pod nadzorom JNA i velikog dijela Srba u Hrvatskoj.

Pod broj dva: tko zahvaljuje kome i zašto?

Domovinska zahvalnost podrazumijeva kolektivnu i pojedinačnu zahvalnost cijelog naroda, svakog Hrvata i građanina Hrvatske koji je trenutno živ, i one koji će se tek roditi, onima koji su donijeli slobodu hrvatskom narodu. A pobjedu i slobodu su prije svega donijeli branitelji, osobito oni koji su 1991. bili dragovoljno gotovo goloruki na braniku Hrvatske, a na poseban način oni koji su svoje živote položili za svoj dom i domovinu.

Njima vječna zahvalnost i molitva za njihove duše.

Šire gledajući, zahvalnost ide svakom Hrvatu domoljubu koji je tijekom postojanja Hrvatske zemlje utkao svoj doprinos, a osobito život, u njezinu opstojnost. Posebno se to odnosi na one stotine tisuća nevino ubijenih Hrvata u poslijeratnim pokoljima 1945. nadalje koji su bez suda bačeni u brojne jame diljem Hrvatske, BiH i Slovenije.

I na svaku drugu hrvatsku žrtvu utkanu u naš stijeg slobode.

Stoga budimo istovremeno – ponosni i zahvalni.

Pobijedili smo u Domovinskom ratu zahvaljujući hrabrim srcima naših hrvatskih momaka i muškaraca, ali i bezbrojnih majki, supruga i žena, te cijelog hrvatskog naroda.

Hrvatski čovjek godine 2018. može uspravno stajati i svakog pogledati u oči!

Ostaju pitanja: mogu li to dana baš svi učiniti, a osobito brojni ex i sadašnji političari, i jesu li baš svi koji žive u Hrvatskoj jednako sretni i zahvalni radi velike Pobjede?

Nacionalni uspjeh Vatrenih pokazao je da je velika većina naroda ponosna i sretna na svoju Domovinu, da narod uživa u uspjehu, zajedništvu i ljubavi prema domovini.

Postoji jedan manji, ali vrlo glasan i utjecajan dio, koji to nije.

Ali vrijeme i nove generacije Hrvata, neopterećene hipotekama i rođene u slobodnoj Hrvatskoj,  rade – protiv njih.

Dakle zahvala braniteljima i svima koji su svoje živote s ljubavlju i predanošću, do same smrti, utkali u slobodu hrvatskog naroda.

Pod broj tri: Ne zaboravimo, uz nas je bio dobri Bog. Za sve treba zahvaliti najprije dobrom Bogu!

Sretan Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti!

Izvor: narod.hr

na vrh članka