Kako se rađa neka nova Dalmacija: 'Nestali su vinogradi, palo je i cmilje, ali se zato sada masovno sade bazeni...'

Kako se rađa neka nova Dalmacija: 'Nestali su vinogradi, palo je i cmilje, ali se zato sada masovno sade bazeni...'

Zanimljivo je to - kako čovjek stari, tako se, privučen nekom prirodnom logikom, počinje vraćati svojim korijenima.


Ono neko seoce koje je život vezao za djetinjstvo i tamo ostavio, poprima s vremenom drugačije značenje. Sve više vuče i privlači, a ljudi tog kraja, makar ih nismo sreli nikada prije, nekako su iz prve bliski i odnekud iskonski poznati.

Tako mene zove Razvođe i Promina, prelijepa i tajanstvena planina koja se nad njim nadvila - maleno mjesto srca moga.
Nekoć je taj zagorski kraj vrijednih ljudi hranio vinograd i polje nad zemljom i rudno bogatstvo pod njom. No, rudnici su na potezu od Drniša do Oklaja zatvoreni davnih godina, a kao uspomenu na njih, poput nekakvih razjapljenih čeljusti među smrekom i hrastićima, ostadoše tek prazna okna.
Previše ih je u toj kamenoj ravnici, ali je premalo vinograda. Vinogradarske površine se ni izdaleka ne mogu usporediti s onima prije četiri-pet desetljeća.
Zavojita seoska cesta između kuća Duvančića dovela je fotoreportera Nikšu i mene pravo pred dvorište vitalne i gostoljubive Ane Menalo Kovačić, rođene, a kako bi drugačije doli – Duvančić.

Krik iz kamena

Zagrebačku je adresu naša ljubazna domaćica prije godinu dana zamijenila onom u Razvođu. U društvu sa seoskim vršnjakinjama i vršnjacima, ali i mlađima, uživa, priznaje, u zasluženim umirovljeničkim danima. Posrećilo se i njezinu sinu, pa se nedavno zaposlio u drniškoj Tvornici oplemenjenih folija (TOF).
Vedar duh, unatoč životnim nevoljama, Anu nije napustio, a zahvaljujući seoskoj slozi i druželjubivosti, po kojoj su Duvančići poznati, u rodnom je kraju pronašla duševno zadovoljstvo.
- Prekrasno je ovdje živjeti. Imamo tako divno selo da smo svi jednaki. Odem na put, bilo gdje, i ostavim otvorenu kuću. U našem selu nisu poznati ključevi... Toga nigdje nema. Ovih ljetnih večeri se skupimo uz zog za balote, pa u igri i druženju dočekamo i jedan-dva sata poslije pola noći.

Imamo i balotaški klub s 35 registriranih članova. Svake subote putujemo na neki turnir... Posjećujemo se. Ma, predivno nam je... - prostodušno nam je približila seoski način života naša sugovornica.
U svom je dvorištu zasadila tri masline i svaka ima svoje ime. Jedna je Lucija, po imenu željene, a nikad dočekane kćeri (zato je sinu dala ime Lucijan!), druga Ana, kako joj se zvala i majka, a treća (po baki) – Marijet'na!?
Augmentativ u prominskom kraju zaslužuju samo rastom visoki ili po ćudi zločesti. Pa, sami zaključite kakva je bila Anina baka Marija...
Unatoč izuzetnoj gostoljubivosti naše slučajne sugovornice, valjalo je dalje, pa nas je put doveo pred impresivnu obiteljsku kuću još jednog Duvančića, ovaj put uz samu razvođsku "magistralu", središnju prometnu žilu kucavicu kojom dnevno u pravcu Oklaja, odnosno Drniša, prođe i po 2000 vozila.
Naš drugi domaćin Drago, inače povratnik iz njemačkog Kölna, u kojemu je, nakon 45 godina života i rada, stekao mirovinu u vlastitom restoranu, praktički se tek probudio. Nije ni čudo kad je do ranih jutarnjih sati imao goste - prijatelje iz Rijeke, Šibenika, Zatona, Danila... Pjevalo se i feštalo bez nekog posebnog povoda. Ljeto je, uostalom, dovoljan povod za ležerniji životni ritam.
Kod Drage, još polusnenog i bosonogog, praktički smo se sami pozvali. No, prekaljeni se ugostitelj snašao u trenu. Ekspresno smo ponuđeni svim i svačim. Ipak, mineralna voda činila nam se sasvim dovoljnom.
U razgovoru ugodnom pred Draginom kućom rasprele su se različite teme, u rasponu od književnosti do lokalne infrastrukture. Doznali smo, tako, da Drago priprema svoju treću knjigu, ovaj put posvećenu djeci, da sa suprugom Ines, rođenom Njemicom koju je upoznao kao 24-godišnji recepcionar u "Solarisu", gušta u prominskom miru, da su mu kćeri Marina i Sandra, koje odlično govore hrvatski jezik, životom vezane uz Köln, ali ljubavlju za očev rodni kraj, da je bazen pred kućom namijenio obiteljskom okupljanju i unučici...

Teško je vjerno prenijeti baš cijeli razgovor, ali "drži vodu" Dragino razmišljanje o potrebi hitnog obnavljanja prometnice koja spaja Oklaj i Drniš. Za nju se udomaćio naziv Brajine gaće. Stanoviti je Brajo, po svemu sudeći, hodao po svijetu u dronjcima i zakrpama.
Hvalevrijedna je i zamisao o kvalitetnijoj zajedničkoj koncepciji razvoja vinogradarstva poduprtoj novcem EU-a, otvaranju podruma prominskih vinara i brendiranju nadaleko poznatih vina, učinkovitijoj javnoj upravi koja malim poduzetnicima neće gledati "dlaku u jajetu", nego će ih, dapače, podupirati različitim poticajnim mjerama...
Drago je na rastanku Nikši i meni poklonio svoju knjigu "Krik iz kamena", koja je temom vezana uz povijest prominskog kraja. Spomenuo se i blagopokojnog mi djeda Petra Jukića, čovjeka spretnog u drvodjeljstvu i još spretnijeg u narodnom pjesništvu, takozvanom sklanjanju.
Ne znajući kako bi ublažio nelagodu naplatom naručenog samara Duvančićima, dovitljivi je djed, ispričao mi je Drago, na brzinu sklonio kratku rimu: "Nisam doša' da me znaš - neg' sam doša da mi daš!"
Nevjerojatno, ali istinito, i u zaseoku Kulići u Razvođu još je živa pjesnička riječ rođenog mi djeda iako je umro prije više od 50 godina.
Od Ante Kulića, jedinog žitelja tog seoca u kojemu je nekoć živjelo 20 ljudi, saznadoh da ga je koštala tri mjeseca strogog zatvora.

Opasni stihovi

- Stih koji je izgovoren u seoskom dućanu gdje se skupljalo puno ljudi glasio je ovako: "Služio sam kralja Petra, košulja mi od tri metra, a sad služim druga Titu, vidi mi se sve na svitu!" Normalno, netko ga je prijavio ondašnoj miliciji i tako je Petar završio iza rešetaka – pripovjedio mi je strogo književnim jezikom šjor Ante, inače "povratnik" iz Splita, nakon četiri desetljeća rada u pomorstvu i prosvjeti.
Najprije nas je ponudio vodom iz gusterne, a onda i izvorskom vodom koju još radije pije. Ode po nju na kraj njive, nadomak selu Manojlovići i natoči je iz Đurina bunara starog više od stotinu godina. Bolje i zdravije vode, kaže, nema.
U Kulićima, međutim, nije šjor Ante sasvim sam. U novoj kući odmaraju se turisti nećakinje mu Anite. Baš su se praćakali u bazenu, a kako u Razvođe ne dođosmo turističkim povodom, samo produžismo prašnjavim putem natrag pa desno, pravo pred kuću Branka i Lidije Kabić. Bio je to – bingo!

Taman je Lidija spretnom rukom vadila krumpir iz vrtla, a Branko se bavio oko traktora. Dočekaše nas toplo i srdačno. Jedva jedvice, ali teška srca se othrvasmo "nemoralnoj" ponudi u vidu pijata s domaćom pancetom i kruhom ispod peke, štoviše i hladne "pivuše". Pristadosmo tek na "putnu" kavu i "čašicu razgovora".
U debelom smo hladu stare koštele, u priči s dragim i predobrim Kabićima - dvoje od troje žitelja koliko je od 50 prijeratnih duša ostalo u tom selu - još jedanput osjetili onaj istinski prominski duh i čuli iz prve ruke koliko je lako živjeti u tom kraju. I koliko je to, u isto vrijeme teško, ako se krene od nekih općeprihvaćenih društvenih standarda.
- Radimo i imamo. Evo, tu su mi dva traktora, jednom ću radit generalku jer ima više od 50 godina, a drugi služi ka sat. Inače, bavim se poljoprivredom, mehanikom, radim strojeve, pile, sve šta se pokvari, pa dotraje, ja popravljam. U rat sam iša, vratijo sam se, bijo sam ranjen, pa sam otiša u mirovinu.
Al' ne mogu sidit mirno. Nema bez rađe sriće. Nije bitno šta imam mirovinu. Kažu mi - u mirovini si, šta'š radit. Nek je mirovina - al' ja radim. U ovom krugu sela Razvođa svi ljudi me zovu jer nema koga više - bilo vozit, bilo šta opravit, ma bilo šta... a ja ne mogu stignit. Po prilici 200 duša u ovom kraju me zove kad god šta zatriba... Rasporedim posal, al' ne mogu tol'ko stignit - priznade Branko, sve onako narodski, u dahu.

Sve prirodno

I nije tehnička pomoć Prominjanima jedina njegova rađa. Bavi se kršni Razvođanac i svojim poslom oko kuće. Tonu i pol krumpira izvadili su on i vrijedna mu Lidija s obližnje njive. Najmanje će stotinu kilograma spremiti i iz vrtla. Zasadili su, k tomu, 7 tisuća sadnica cmilja. Da se otkupna cijena nije srozala na jedva 7 kuna po kilogramu - zasadili bi i 40 tisuća. Ovako se ne isplati. Stala je, vele, trgovina taman kad su nabavili strojeve za obradu.
- Šta kažete na onu: Ovo su vam iz Promine nade, sade cmilje - vade vinograde... - našalih se.
- Ima i toga - priznade Branko - ljudi krenu u nešto, pa ih prikine, pa idu jopet u drugo. Ne odustaju. Sad ako neće cmilje, vidit ćemo nagod'nu, ja ću onda krenit na ku'ruz. Znači, ne stajemo. Imamo svoje povrće, sve prirodno i domaće, svoju kokoš i jaje.
Ima sam 100 kila pomidora, 100 kila gra(ha)... ne znam šta bi vam reka. Inače, i lovac sam... kad dođe sezona u 10 misecu, onda ulovim i zeca, i prase... vajik imamo svega šta se tiče hrane. A i pečemo kruv domaći... - trepnuo je šeretski.
Dobro, priznajem da smo na kraju ipak štipnuli malo Lidijina kruha ispod peke. Riječ po riječ i od naših sugovornika saznadosmo da su mnoga sela u Razvođu opustjela, da je u nekima, poput obližnjih Dujića, ostalo svega troje starčadi, pa i manje, da se vinogradarska tradicija gotovo ugasila jer se vinogradom treba baviti skoro svakodnevno.
- Svega je bilo... al' taj rat je umeja narod. Palo je puno ti' vinograda jer svaka je kuća držala priko 5 iljada panja. Ja sam drža isto. S otim se živilo, vozilo bi se prodavat grožđe i vino... onda smo držali janjce, imali bi po 50 ovaca, 50 janjaca...
Ipak, ne triba uvik gledat unazad. Ovo je novo vrime i ja kažem da se i danas živit može ako će se radit. Jedino se ne triba puno gledat u taj kompjuter. Mo'š 10 minuta, al ne smiš više... - savjetovao je Branko.
Na kraju su općinarima u Oklaju, preko nas dvoje, Kabići "priporučili da poprave javnu rasvjetu u selu jer se od zadnje salaukov'ne (hoće reći - olujnog nevremena) ugasila, a na telefon za prijavu kvara niko se ne javlja". Pa, eto, ja napisah, da ne bude do mene.

Legendarni Joleško

- Sjećam se da su u moje učeničke dane u Razvođu bile dvije učiteljice za generacije od 1. do 4. razreda i da je bilo i onih koji su odustajali od školovanja. Eto, recimo Jole, nadimka Joleško iz Jukića, oženio se s 15 godina i prestao dolaziti na nastavu.
Ima jedna anegdota vezana uz njega, koju ću zauvijek pamtiti. Te je godine najavljeno cijepljenje đaka, a kako su na popisu učenika i dalje bili rečeni Joleško i Joja Nadračić koji su prekinuli školovanje, i oni su pozvani. Učiteljica Tatjana, želeći iskoristiti vrijeme do dolaska doktora, zadala nam je nešto čitati. Svakoga je dopao neki ulomak.
Joja je jedva proslovkao, a kad je došao red na Joleškoga, odmah je odbio: 'Neću, Tatjana, boga ti. Nije za mene čitanje. Ja sam oženjen čovik. Za mene je krčit vinograd!' Tako je Joleško ušao u generacijsku legendu. Nikad se nitko učiteljici nije obratio imenom, a kamoli sa - ti – nasmijao nas je šjor Ante Kulić.
 
na vrh članka