Bojan Glavašević u službi Isusovaca: SDP-ovac čistio sobe izbjeglicama u Bihaću

Bojan Glavašević u službi Isusovaca: SDP-ovac čistio sobe izbjeglicama u Bihaću

Ovo je za mene puni krug – kaže nam Bojan Glavašević, saborski zastupnik SDP-a i sin legendarnog vukovarskog novinara Siniše Glavaševića.


Početak kolovoza on je proveo u Bihaću kao volonter Isusovačke službe za izbjeglice pomažući ljudima iz Sirije, Iraka, Afganistana, Pakistana, Kurdistana i ostalih nesrećom natopljenih zakutaka bijeloga svijeta koje je val žudnje za boljim životom izbacio u izbjegličkom kampu na granici BiH i Hrvatske. Otuda, naime, kreće najkraća ruta kojom se može ući u schengensko carstvo Europske unije.

Pet tisuća ljudi, od kojih i mnoge obitelji s malom djecom, tu čekaju svoju priliku. Hvataju dah za novu etapu i – preživljavaju.

Loši uvjeti

– Kao dijete sam i sam bio prognanik i znam koliko je gorak taj kruh. Izbjeglištvo je dio mene, neodvojivo od mojega života, i zato sam želio na neki način pomoći ljudima koji se danas nalaze u situaciji u kojoj sam i ja nekada bio – ističe Glavašević, koji je u izbjegličkom kampu proveo šest dana zajedno s ostalim volonterima Isusovačke službe za izbjeglice sastavljajući krevete, čisteći sobe, sanitarne čvorove, tuševe te skupljajući smeće.
Pomagao je izbjeglicama pri smještaju, a Liječnicima bez granica i UNHCR-u u poslovima prijema izbjeglica. I, kada je za to bilo vremena, igrao se s djecom, malim izbjeglicama koje su sa svojim obiteljima smještene u zgradi bihaćkog hotela i koja, unatoč tisućama prijeđenih kilometara, ne zaboravljaju da su djeca.
– Uvjeti u kojima ti ljudi žive jako su loši. Jedna djevojčica, nema ni deset godina, boluje od leukemije, a mjesecima nije dobila terapiju. U kampu vlada epidemija ušiju, a sanitarni uvjeti do te su mjere zabrinjavajući da je pitanje trenutka kada će se pojaviti epidemija dizenterije ili kolere. U hotelu u kojemu su smještene obitelji situacija je nešto bolja, no u kampu ljudi spavaju u derutnoj zgradi koja prokišnjava, a kada pada kiša, po njima padaju fekalije jer na tom području nema sanitarnih čvorova – opisuje alarmantnu situaciju u bihaćkom izbjegličkom kampu Glavašević, koji se, kada je odlučio pomoći izbjeglicama, obratio Isusovačkoj službi, popularnom JRS-u.

Što ako dijete umre

– Izuzetno cijenim i Tvrtka Baruna i rad cijele Isusovačke službe za izbjeglice. Oni pomažu sa srcem i cijelim su bićem s izbjeglicama. Kada su objavili javni poziv za volontiranje, nisam se dvoumio ni trenutka. Sabor je završio s radom, imao sam vremena, spakirao sam se i otišao – kaže nam Glavašević, koji se na terenu uvjerio da je JRS najbolje organiziran servis koji pomaže izbjeglicama. To, međutim, nije bio njegov prvi kontakt s isusovcima iz službe za izbjeglice.
Kada je Hrvatsku 2015. preplavio izbjeglički val, i kada je trasa na putu prema zapadu prolazila kroz Opatovac, Glavašević je svoju obiteljsku kuću u Vukovaru ustupio volonterima Isusovačke službe za izbjeglice.
– Između socijaldemokratske solidarnosti i kršćanske solidarnosti nema nikakve razlike. Ti ljudi su na našem pragu i mi imamo obavezu nešto napraviti. Možemo reći i "ne tiče nas se". Ali što ako dijete umre jer ne dobiva terapiju? Ako BiH ne reagira, morala bi to napraviti Hrvatska – smatra Glavašević, koji predlaže da hrvatska Vlada pokrene inicijativu na međunarodnom planu da se izbjeglicama na bosanskohercegovačkoj granici pomogne.
– Ovo je najmanji izbjeglički val do sada i situacija nije nerješiva, no žalosno je što na terenu najveće stvari rade volonteri, a ne državni organi – ističe Glavašević, koji se za jesensko zasjedanje Sabora priprema potaknuti održavanje zajedničke sjednice parlamentarnog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost te Odbora za ljudska prava kako bi se pokušao pronaći način da se izbjeglicama na pragu Hrvatske pomogne i da ih se zaštiti.
Glavašević je pozvao i sve građane da se uključe u pomoć izbjeglicama.

Svi možemo pomoći

– Svatko od nas može jako puno mogu pomoći. Netko može doći u kamp i tri dana zabavljati djecu, netko može volontirati na dulji period, netko pak ni ne mora doći, nego može pomoći na neki drugi način. Svaka mala stvar jako puno znači, a ljudi dobre volje mogu napraviti puno više nego što misle. Samo neka se sjete kako je nama u Hrvatskoj bilo tijekom rata, i ako imaju volju i želju, neka pomognu – zaključuje Glavašević.
Ne nekim enormnim gestama, nego malim stvarima, ljubaznostima i pažnjom. Koje ionako u teškim trenucima znače više od svega.

Izvor: Slobodna Dalmacija

na vrh članka