18. kolovoza 1450. Marko Marulić – veliki kateheta svoga vremena

18. kolovoza 1450. Marko Marulić – veliki kateheta svoga vremena

Za razliku od europskih mislilaca koji su na takav način utrli put sve većem udaljavanju od kršćanskih korijena i posljedično pripremili temelj za sekularizam i odbacivanje Boga, koje iščitavamo u mnogim današnjim europskim zemljama, Marku Maruliću i njegovu dosljednom i uzvišenom kršćanskom humanizmu možemo zahvaliti što se Hrvatska još uvijek uspijeva othrvavati takvim bezbožnim nasrtajima koje sve više osjeća, a upravo iz razloga jer je, zajedno s drugim velikim hrvatskim humanistima, postavio temelj bogoljublju i domoljublju koji su ostali trajni identifikacijski pratitelji i duhovni pokretači Hrvata katolika.

Veliki kršćanski humanist i hrvatski književnik – Marko Marulić – rođen je 18. kolovoza 1450. god. u Splitu, gdje je i umro 5. siječnja 1524. godine.

Marko Marulić se obično naziva “ocem hrvatske književnosti”, ponajprije jer je autor prvog djela hrvatske književnosti na narodnom jeziku – Judite, koja nosi puni naslov: Libar Marka Marula Splićanina, u kojem se uzdarži istorija svete udovice Judit, u versih harvacki složena kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodi puk israelski od velike pogibili. Juditu je Marulić dovršio 22. travnja 1501. god., ali je tiskana tek 20 godina poslije. Ujedno, to je jedino njegovo djelo na hrvatskom jeziku koje je tiskano za njegova života, piše vjeraidjela.com

Marulić je rođen 18. kolovoza 1450. god. u splitskoj plemićkoj obitelji Pečenića, koja je bila vrlo poznata i cijenjena u gradu jer su svi njezini članovi obnašali ugledne gradske dužnosti. Split je u to vrijeme bio značajno kulturno središte koje je, zahvaljujući blizini Italije i razvoju renesanse, s jedne strane išao svome procvatu na mnogim poljima, ali s druge je strane itekako osjećao razne unutrašnje i izvanjske probleme, od čestih požara, bolesti ili potresa, preko ozbiljnih komunalnih problema vidljivih ponajviše preko klasnih sukoba, pa sve do izravne opasnosti turskih osvajača koja im je bila doslovno na pragu.

Kao i većina tadašnjih plemića, nakon školovanja u Splitu, Marulić je otišao u Italiju s ciljem nastavka studija, ondje je u Padovi završio pravo, te se vratio u Split kako bi obnašao određene dužnosti u gradskoj upravi. Iako je tim putovima krenuo, sve je češće osjećao kako birokracija i administraciju nisu njegov životni poziv, te se polako od njih udaljavao i posvetio književnom radu, koji je kroz naredna desetljeća bio vrlo plodan.

Osim što se njegova djela trebaju cijeniti po iznimnoj umjetničkoj vrijednosti i po tome što su mnoga od njih napisana na hrvatskom jeziku (uz ona na latinskom ili talijanskom), valja istaknuti kako je Marulić, u skladu sa svojim kršćanskim odgojem, redovito pisao o vjerskim i moralističkim temama, nadahnjujući se na bogatstvu Svetoga pisma i srednjovjekovnim hagiografskim zapisima.

Štoviše, oni koji se bave Marulićevim književnim opusom i izučavanjem njegova životnoga puta, obično će nanizati mnoštvo kvaliteta kojima se odlikovao taj vrsni i iznimno obrazovani humanist. Bio je tako Marulić vrlo cijenjen u europskim krugovima, i to kao filozofski mislilac, biblicist, onaj koji je odlično poznovao antičku i kršćansku literaturu, veliki teološki pisac i moralist, prevodilac itd. Stoga je sasvim razumljivo da se njegovo ime redovito nalazilo u najcjenjenijim europskim enciklopedijama i leksikonima.

Od poznatijih djela svakako uz Juditu, poemu od 2126 dvanaesteraca podijeljenih u šest pjevanja, koja opjevava veličinu i vjeru biblijske istoimene junakinje koja je spasila svoj narod, a s izravnim ciljem da preko te pjesme osnaži rodoljubni zanos svoga naroda pred osmanlijskim nasrtajima, valja spomenuti Suzanu, još jednu biblijsku poemu na hrvatskom jeziku, u 780 stihova, zatim Molitvu suprotivu Turkom, Od naslidovanja Isukarstova, Oficij Blažene Dive Marije, Naslidovanje Isukarsta (prijevod De imitatione Christi Tome Kempenca), Davidijadu (Davidias), Evanđelistar (Evangelistarium) itd.

Prvo djelo kojim je stekao europsku slavu bilo je De institutione bene vivendi, odnosno Pouke za čestit život s primjerima, kapitalno djelo objavljeno prvi puta 1506. god. u Mlecima, a koliko je bilo izvrsno prihvaćeno svjedoči i činjenica da je do kraja 17. st. doživjelo 19 izdanja na izvornom latinskom jeziku, te još 22 u prijevodima, na talijanski, njemački, portugalski, francuski i češki. Nažalost, iako je riječ o bestseleru svoga vremena, koji se vrlo čitao diljem Europe, nije se našlo sluha da se taj spis prevede i na hrvatski jezik. Trebat će čekati sve do 1986. god. da to velebno djelo koje u mnogome, kao uostalom i sva njegova druga djela, ocrtava ne samo intelektualnu veličinu i široko obrazovanje autora, nego i njegovu pobožnost i duboku vjeru, ugleda svoj prijevod na materinjem piščevu jeziku.

Valja istaknuti kako je Marulić svojim moralno-didaktičkim poukama (a gotovo sva bi se njegova djela, bez obzira na daljnju klasifikaciju, mogla tako označiti), namijenjenim širokim krugovima kao poticaj i osnaženje u nasljedovanju Krista, odudarao od mnogih europskih humanista svoga vremena, koji su, idući za idejom uzdignuća čovjeka, odbacivanjem skolastičke misli i sve većem okretanju skepticističko-liberalnim konceptima, u svojoj gorljivosti češće zanemarili Boga. Za razliku od tih europskih mislilaca koji su na takav način utrli put sve većem udaljavanju od kršćanskih korijena i posljedično pripremili temelj za sekularizam i odbacivanje Boga, koje iščitavamo u mnogim današnjim europskim zemljama, Marku Maruliću i njegovu dosljednom i uzvišenom kršćanskom humanizmu možemo zahvaliti što se Hrvatska još uvijek uspijeva othrvavati takvim bezbožnim nasrtajima koje sve više osjeća, a upravo iz razloga jer je, zajedno s drugim velikim hrvatskim humanistima, postavio temelj bogoljublju i domoljublju koji su ostali trajni identifikacijski pratitelji i duhovni pokretači Hrvata katolika.

Marulić je tako svojim etičkim poukama bio veliki kateheta, odnosno svoj je talent i svoje književno umijeće stavio u službu Bogu i narodu, htijući preko njih doista biti Božje oruđe koje privodi ljude vjeri. U tome je uvelike uspijevao i, kao što je rečeno, i danas beremo plodove takvog njegova zauzimanja. Tome je zasigurno pridonio i povijesno-geografski kontekst Marulićeva vremena, koji je bio bitno drugačiji u našim krajevima od onih europskih. Naime, dok se hrvatski narod gušio pod nasrtajima Turaka, a u onim dalmatinskim krajevima bio i izmučen dugotrajnim mletačkim osvajanjima, željan slobode sve je svoje pouzdanje stavljao u Božje ruke, dotle su europski učenjaci i književnici djelovali u sasvim drugim okolnostima, nezainteresirani i za takve probleme, a velikim dijelom i za samoga Boga.

U tom smislu, primjer Marulića kao iznimno cijenjenoga europskoga književnika, ipak pokazuje, slično kao i u današnje vrijeme, da je Hrvatska s jedne strane doista bila europska zemlja, ali s druge se strane nikada, do dana današnjega, nije u potpunosti s njom identificirala. Upravo nam je vidljiva razlika odnos prema Bogu i utjecanje Božjoj zaštiti, koji su mnogim Hrvatima katolicima ostali najvažniji životni impuls, a s obzirom da je tome bitno pridonio i Marulić svojim moralno-didaktičkim poukama, jasno je koliko je važna njegova uloga u našem narodu i koliko je važno da se o njemu i njegovim djelima uči u školi.

Izvor: narod.hr/vjeraidjela.com

na vrh članka