18. kolovoza 1909. Veleizdajnički proces – koji dezintegracijski procesi su uništavali hrvatsku ideju?

18. kolovoza 1909. Veleizdajnički proces – koji dezintegracijski procesi su uništavali hrvatsku ideju?

Politički razjedinjeni raznim dezintegracijskim utjecajima koji su stizali iz pravca Rima, Beča, Budimpešte i Beograda, Hrvati su krajem 19. stoljeća do početka I. svjetskog rata, vodili međusobne političke okršaje koji su bili uvelike potpirivani iz navedenih prijestolnica, koje su, u cilju ostvarivanja svojih teritorijalnih pretenzija na hrvatske zemlje, vodile politiku „zavadi pa vladaj“.

Najopasniji dezintegracijski proces hrvatske nacije predstavljala je velikosrpska politika jer je ona, proglašavajući sve Hrvate Srbima, negirala i samo postojanje hrvatske nacije. Njezinim kasnijim uvijanjem u južnoslavensku ideologiju postala je još većom prijetnjom hrvatskom nacionalnom korpusu. 

Veleizdajnički proces je sudski postupak u Zagrebu započet 18. kolovoza 1909. protiv skupine od 53 Srba iz Hrvatske.

Glavni optuženici za veleizdaju bili su vođe hrvatskih Srba Adam i Valerijan Pribićević, optuženi za rušenje Austro-Ugarske Monarhije i održavanje veza sa Srbijom u cilju rušenja monarhije. Ukupno su osuđene 33 osobe, glavnooptužena braća Pribićević na 12 godina zatvora, a ostali na ukupno 184 godine.

Optuženi su za suradnju sa Srbijom i stvaranju zavjere rušenja Austro-Ugarske u namjeri da se Južni Slaveni ujedine u zajedničku državu, pod vodstvom Srbije. Iako su dokazi bili slabi (dokazano je da je glavni svjedok optužbe bio policijski provokator; prema tadašnjim propisima tako prikupljene informacije nije se smatralo zakonitim dokazom), osuđeni su na robiju.

Ubrzo je Koalicija sklopila politički pakt s ugarskim premijerom Héderváryjem, pa su svi bili pomilovani.

Prema kasnijoj tvrdnji koju sam predsjednik Srpske samostalne stranke Svetozar Pribićević iznosi u svojoj brošuri iz 1931. godine, optuženici su doista bili veleizdajnici – radili su na razbijanju Austro-Ugarske i uspostavi Jugoslavije – ali optužba nije raspolagala dobrim dokazima.

Zbog prosvjeda u javnosti presude su ukinute 1910. godine.

Dezintegracijski procesi – tko je razbijao hrvatsko jedinstvo?

Politički razjedinjeni raznim dezintegracijskim utjecajima koji su stizali (krajem 19 st. i početkom 20. st.) iz pravca Rima, Beča, Budimpešte i Beograda, Hrvati su vodili međusobne političke okršaje koji su bili uvelike potpirivani iz navedenih prijestolnica, koje su, u cilju ostvarivanja svojih teritorijalnih pretenzija na hrvatske zemlje, vodile politiku „zavadi pa vladaj“.

Iako je pitanje nacionalno-integracijskih procesa hrvatske nacije u historiografiji podrobno istraženo, teško možemo naići na rad koji se bavi problematikom dezintegracijskih procesa.

Najopasniji dezintegracijski proces hrvatske nacije predstavljala je velikosrpska politika jer je ona, proglašavajući sve Hrvate Srbima, negirala i samo postojanje hrvatske nacije. Njezinim kasnijim uvijanjem u južnoslavensku ideologiju postala je još većom prijetnjom hrvatskom nacionalnom korpusu. Upravo je ta politika sijala sjeme razdora između Hrvata i Srba od polovice 19. stoljeća, koristeći srpsko stanovništvo naseljeno u Hrvatskoj i BiH u cilju ostvarivanja svojih teritorijalnih pretenzija. No ona sama predstavljala je tek instrument ruskih panslavističkih ambicija na Sredozemlju, zbog čega je i uživala njezinu svesrdnu pomoć.

I dok se u Dvojnoj Monarhiji, u cilju njezina očuvanja, nastojalo utišati nacionalne porive, takvi porivi doslovno su kipjeli preko njezinih istočnih granica. Hrvate je trebalo što je moguće više okrenuti protiv Beča i Budimpešte, a za što su im pak ove prijestolnice i same davale povoda svojim odnosom prema hrvatskim zemljama.

O tome svjedoči i Ivo Pilar kada piše: „Ova mržnja protiv ‘Austrije’ uz strah pred Nijemcima, koji su Srbi lansirali krilaticom ‘Der Drang nach Osten’ i svakom prilikom Hrvatima najdrastičnijim bojama risali i ulijevali bile one uzde, kojima su Srbi komotno upravljali našom javnosti“.

Beograd je nastojao privući mase kako bi ostvario svoje teritorijalne pretenzije ciljanom propagandom, kojom se iskorištavao nepovoljan položaj Hrvata u Monarhiji, a u drugu ruku obećavala neka bolja budućnost u zajedničkoj južnoslavenskoj državi. Opasnost srpske politike u Hrvatskoj najbolje je došla do izražaja u političkoj trgovini političkih predstavnika hrvatskih Srba s banom Hédérvaryjem, kada su za podršku banu 1884. godine u Saboru bili izglasani „Srpski zakoni“, prema kojima je Pravoslavna crkva na području Banovine Hrvatske dobila pravo na samostalno školstvo, a Srbi dobili ekonomske i političke povlastice. Politička trgovina srpske politike pred kraj stoljeća nagrizala je političku scenu Dalmacije u kojoj je u želji za borbom protiv hrvatske političke misli stvorena Srpsko-autonomaška koalicija. U tome ih nije priječilo ni to što su obije koalicijske strane imale nepomirljive oprečnosti: autonomaši su zagovarali širenje Italije na istočne obale Jadrana, a Srpska stranka te je iste obale vidjela u sastavu Velike Srbije. Vidljivo je bilo da su eliminacija hrvatske političke misli i jačanje srpskog utjecaja predstavljali krajnji cilj srpske politike u hrvatskim zemljama.

Tko su bili glavni protivnici srpske politike u Hrvatskoj?

Glavni protivnici srpske politike u Hrvatskoj bili su pripadnici Stranke prava, no njihova snaga naglo opada nakon smrti Ante Starčevića kada se stranka dijeli na dvije frakcije. Sve političke opcije imale su svoje časopise preko kojih su širili svoju propagandu među stanovništvom.

Srpska strana nastojala je onemogućiti općehrvatske skupove gdje god je to mogla.

Jedan od takvih primjera bila je i proslava otkrića Gundulićeva spomenika u Dubrovniku 1893. godine, kada je malo nedostajalo da ne dođe i do fizičkih obračuna između Hrvata i Srba koji su povicima „Slava srpskom pjesniku“ nastojali isprovocirati okupljene. Beč je promptno reagirao na polaganje vijenca koji je u Dubrovnik bio poslan u ime srpskog kralja, pa je u gotovo komičnoj situaciji dalmatinski namjesnik po hitnom nalogu iz Beča bio upućen iz Zadra u Dubrovnik na postavljanje vijenca u ime Cara. Jasno je da je Beč u vijencu kralja Aleksandra vidio određenu političku opasnost.

Ključan faktor u remećenju hrvatsko-srpskih odnosa predstavljala je Bosna i Hercegovina, zemlja koja je od 1878. godine stajala pod austrougarskom upravom. Tada su pravoslavci s 43,5 posto predstavljali većinsko stanovništvo u BiH zbog čega se ta zemlja našla na najjačem udaru velikosrpske politike. Iako su katolici predstavljali 18,1 posto stanovništva BiH, Hrvati su polagali povijesno pravo na BiH, a njezino ujedinjenje s Trojednom Kraljevinom doprinijelo bi jačem položaju Hrvata u Austro-Ugarskoj Monarhiji. O tome nam Ante Trumbić svjedoči: „Od okupacije su se Hrvati nadali, da će se Bosna i Hercegovina kao i Dalmacija morati najposlije sjediniti s Hrvatskom. To bi bez sumnje bilo doprinijelo da se ove zemlje, homogene po jeziku i po interesima, razviju kao jedna cjelina. Bio bi u njima nastao nov život i usporedo bi porasla i politička važnost ove grupe“.

BiH – ključ za održanje i razvoj hrvatskog naroda

BiH je kao ključan faktor za održanje i politički razvoj hrvatskog naroda unutar Monarhije vidio i Ivo Pilar: „Ograničen samo na Trojednicu, hrvatski narod može samo životariti, živjeti može samo onda, ako ima i Bosnu i Hercegovinu“.

Južnoslavenska zajednica nametala se kao rješenje suprotstavljenih stavova dvaju naroda oko BiH, a južnoslavenska ideja uzimala je sve više maha, pa Pilar 1915. godine navodi da „većina hrvatskoga naroda stoji pod hipnozom srpsko-hrvatskog jedinstva“, zbog koje Srbi „mogu uz nešto truda voditi Hrvate kamo god hoće“.

Srpski utjecaj na krilima južnoslavenske ideje rastao je i na hrvatskoj političkoj sceni.

Premda se srpska politika u Hrvatskoj zalagala za ujedinjenje hrvatskih zemalja, ona nije predviđala ujedinjenje hrvatske nacije u sklopu Austro-Ugarske, već je radila na njezinu izdvajanju i pripajanju Kraljevini Srbiji.

Cijeli članak možete pročitati ovdje

Izvor: narod.hr/vecernji.hr

na vrh članka