I Crkva ponekad uzima ulogu 'gospođe ludosti'

I Crkva ponekad uzima ulogu 'gospođe ludosti'

20. nedjelja kroz godinu (B), 2018.

Krajnje je vrijeme za vraćanje Isusovom sustavu vrijednosti u Crkvi! Prestanimo težiti za dokazivanjem moći nad drugima praveći se kao da smo bolji od njih i hrabro se otvorimo ljepoti služenja u ljubavi.

Mudre izreke, u poglavlju iz kojega nam je ponuđen današnji ulomak prvog čitanja, predstavljaju mudrost kao gostoljubivu i dobru domaćicu koja je sazidala kuću, pripremila hranu i piće. U nastavku istog poglavlja, u dijelu koji nismo čitali, Mudre izreke upozoravaju i na jednu dugu domaćicu koju autor naziva „gospođa ludost“ koja je puna strasti, prosta i ništa ne zna nego samo sjedi i zavodi. Obje ove domaćice svoj poziv upućuju onima koji su neiskusni i nerazumni pozivajući ih da svrate, ali njihov je poziv vrlo različit. Dok gostoljubiva domaćica neiskusnima i nerazumnima upućuje poziv da jedu i piju od onoga što je pripravila, dajući im važna životna upozorenja o međuljudskim odnosima i odnosu s Bogom kako bi se ostavili ludosti i krenuli putem razboritost, „gospođa ludost“ ne nudi ništa, jer ništa nema doli laž i obmanu, koji one koji se njoj svraćaju vode u propast.

Nije teško u ovoj prvoj domaćici prepoznati Isusa kao onoga koji je sebi sazidao kuću u kojoj prepoznajemo Crkvu, sa sedam stupova u kojima prepoznajemo sedam sakramenata, koji nam na prostrtom stolu euharistije za hranu nudi svoje tijelo i za piće svoju krv, a u njima, osim svoje trajne prisutnosti i mogućnosti sjedinjenja s njim, sustav vrijednosti koji njegovu ponudu čini drugačijom od drugih ponuda koje nam se i danas nude. Isusova nas ponuda, po sjedinjenju s njim i po prihvaćanju njegovog sustava vrijednosti, a taj je sustav služenje do kraja, do dara života, vodi u život: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.“ Sve druge ponude koje nisu usklađene s tom logikom imaju, nažalost, drukčiji svršetak: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!“

Od tih drukčijih ponuda koje vode u propast jer nemaju života u sebi, postaje nam to jasno nakon što smo pročitali ulomak iz Poslanice Efežanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, nisu oslobođeni ni kršćani. Zato bi bilo nepošteno kad bismo danas o tim drugim ponudama govorili komentirajući druge. Poštenije je da pogledamo sami sebe. A sve češće imamo što i vidjeti! 

Brojne i sramotne afere, koje je, priznajem, teško razumjeti, a s kojima se u Crkvi sve više suočavamo, pokazuju da i Crkva ponekad po svojim službenicima uzima ulogu „gospođe ludosti“. Kako, inače, drukčije razumjeti, brojne pedofilske, ali i druge slične afere koje kompromitiraju poslanje Crkve u sve više zemalja svijeta, a nisu nešto nepoznato ni za Crkvu u našoj domovini? I kako razumjeti mnoge pogrešne crkvene odluke koje nisu bile usklađene s Isusom Kristom i njegovom logikom služenja sve do dara života, nego su bile i jesu dozvoljavanje „gospođi ludosti“ da ona dominira u Crkvi? Ne možemo danas, kako kaže narodna mudrost, žaliti nad prolivenim mlijekom. Ali možemo i moramo učiniti sve da se ono i dalje ne proljeva. Zato je krajnje vrijeme za vraćanje Isusovom sustavu vrijednosti u Crkvi! 

Da bi se to dogodilo trebamo, kako nas uči sv. Pavao, pomno razmotriti kako živimo i ne biti više ludi nego mudri, iskupljujući vrijeme zlih dana u kojima živimo i shvaćajući što je za nas volja Gospodnja. A njegova volja za nas nije da se opijamo vinom u kojemu je razuzdanost, nego da se ispunimo Duhom Svetim razgovarajući među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama, pjevajući i slaveći Gospodina u srcu i svagdje i za sve zahvaljujući Bogu u imenu Gospodina našega Isusa Krista! Samo tad ćemo moći prestanti težiti za dokazivanjem moći nad drugima praveći se kao da smo bolji od njih, a u tome se nalazi temelj svih zala koja nam se u Crkvi događaju, i moći se konačno hrabro otvoriti ljepoti služenja u ljubavi. 

To je poslanje Crkve i poslanje nas kršćana. I samo ako to budemo činili Crkva neće postati „gospođa ludost“, što je nažalost po ponašanju mnogih svećenika i biskupa postala, nego će biti ono što je pozvana i poslana biti u svim vremenima do kraja svijeta, „gospođa mudrost“, ona u kojoj je Isus svima onima koji su djeca i nerazumni – a naš svijet ih je pun iako se ponekad čini da je drukčije – sagradio svoju kuću i ponudio pravu gozbu, svoju stvarnu i trajnu euharistiju prisutnost, ali i autentičnog sebe, svoj sustav vrijednosti, koji nas uvijek ponovo uči da se isplati samo onaj život koji se daje, do kraja i iz ljubavi.

 

MONS. MATE UZINIĆ, BISKUP DUBROVAČKI/MISIJA

na vrh članka