29. kolovoza 1942. Vrgorac – zašto se u Jugoslaviji nije spominjao najveći četnički zločin nad Hrvatima u Dalmaciji?

29. kolovoza 1942. Vrgorac – zašto se u Jugoslaviji nije spominjao najveći četnički zločin nad Hrvatima u Dalmaciji?

Paljene su crkve, kuće i staje, a pored trudnica i staraca ubijena su i tri svećenika – fra Ladislav Ivanković (kozički župnik), don Ivan Čondić (rašćanski župnik) i don Josip Braenović (župnik Župe Biokovske). Ovo je bio sigurno najkrvaviji dan u novijoj vrgoračkoj povijesti, ali i jedan od najbrutalnijih četničkih zločina tijekom Drugoga svjetskog rata, kojega se rodbina stradalih s posebnom tugom prisjeća.

Zločin su počinili četnici u suradnji s Talijanima, a komunističke vlasti su o zločinu šutjele ili čak pripisivale ustašama.

To je bio jedan od najkrvavijih dana u vrgoračkoj povijesti, kojega se rodbina stradalih prisjeća svake godine na komemoraciji s posebnom tugom i boli. Nema kuće od Dubrave do Rašćana koja taj dan nije bila zavijena u crno. Dugo se o ovom strašnom zločinu šutjelo za vrijeme bivše države.

„Nitko nije smio reći da su ovaj zločin počinili četnici, čak su pokušali iskriviti povijest ističući da su to učinili ustaše“ – rekao je na komemoraciji vrgoračkim žrtvama 2013. kozički župnik fra Marko Bitanga.

Za vrijeme četničkog pohoda 29. kolovoza 1942. godine tijekom završnih djelovanja u sklopu talijanske operacije Albia protiv biokovskih partizana u selima vrgoračkog kraja izvršen je veliki masakr nad civilima Hrvatima.

Tada je stradao 141 civil u zabiokovskim selima Rašćane, Kozica, Dragljane i Župa, a među njima su i tri katolička svećenika: kozički fra Ladislav Ivanković, rašćanski don Ivan Čondić i župski don Josip Braeonović.

Prema riječima preživjelih svjedoka, zločin su počinile postrojbe četnika pod zapovjedništvom majora Petra Bačevića koji je bio podređen četničkom štabu zloglasnog četničkog vojvode Draže Mihajlovića, a koje su Talijani doveli do Dubrave s 33 kamiona.

Izvještavajući o zločinima, četnički major Bačević je pisao Draži Mihajloviću da su četnici njegove “kaznene ekspedicije” izmedu Ljubuškog i Vrgovca “oderali živa tri katolička svećenika” i da su “ubijali sve muškarce od 15 godina na više”.

„Vratio sam se sa puta po Hercegovini. Četiri naša bataljona, oko 900 ljudi, krenuli su preko Ljubuškog, Imotskog i Podgore i izbili kod Makarske na more. Sedamnaest sela spaljeno, 900 ustaša ubijeno, nekoliko katoličkih sveštenika živo odrano. Prvi put posle sloma poboli srpsku zastavu u more i klicali kralju i Draži. Naši gubici minimalni.”, napisao je u svom izvješću četnički major.

Dobroslav Ravlić, kao dijete svjedočio je četničkome pokolju:

“Otac me držao u naručju, četnici su ga prvo svukli i misli li ga ubiti na sebi svojstven način, a onda je jedan povikao kad je mene vidio – pusti ga! Smilovali su mu se zbog mene, vjerojatno. Major Petar Bačević zapovijedao je s akcijom i bio na izravnoj vezi s Dražom Mihailovićem, a tada je u Kozici zapaljeno 397 kuća i staja, oko 85 posto objekata. No jugoslavenska propaganda plasirala je vijest kako su ovo napravile ustaše te da su među njima bile i ustaše iz Dusine, jednoga vrgoračkog sela. Taj mit dugo je živio, a tek se 90-ih godina počelo otvoreno pričati kako su ovo napravili četnici”, istaknuo je Ravlić

A kao odgovor na pitanje zašto se je o ovom užasnom zločinu nad Hrvatima Dalmacije šutjelo ili ga se čak htjelo pripisati Hrvatima (ustašama), nije potrebno nagađati.

Jugoslavija je u stvarnosti bila velikosrpska tvorevina, a glavni zločinci i nositelji te stigme trebali su biti Hrvati. Zbog toga su iz iste kuhinje plasirane vijesti o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu i pokolju nad Hrvatima u Vrgorcu.

Premda su žrtve bili Hrvati, čak i tada su krivci trebali biti – Hrvati.

Nije li slično i danas?

 Izvor: narod.hr

na vrh članka