3. rujna 1991. Ivana Vujić (12) – sjetimo se i ne zaboravimo djecu kojoj je rat prekinuo sretno djetinstvo

3. rujna 1991. Ivana Vujić (12) – sjetimo se i ne zaboravimo djecu kojoj je rat prekinuo sretno djetinstvo

Na dan 3. rujna 1991. granata JNA ispaljena je namjerno u stambeni objekt iz vojarne u Osijeku. Pogodila je stan obitelji Vujić i ubila malu Ivanu Vujić (12), te teško ranila roditelje. Majka je ostala trajni invalid u kolicima.

U Domovinskom ratu JNA i srpski četnici ubili su 402 djece u Hrvatskoj.

Djevojčica je još bila u pidžami kad se krenula oblačiti kako bi mogla pobjeći u podrum. Tada je granata pala na zgradu, a stan Vujićevih je potpuno razoren. Ivanini roditelji Branko i Ivana su teško ranjeni. Majka je ostala nepokretna i prikovana za kolica.

Djevojčica je bila stara 12 godina i završila šesti razred. Svojim roditeljima je bila jedino dijete.

Nikada nitko za smrt ove djevojčice nije ni odgovarao, niti bio osuđen, kao niti za ubijanje civila u gradu i razaranje Osijeka.

Stradaloj djevojčici Ivani Vujić trg u rodnom Osijeku

“Vi mi donosite prvi glas da će se budući trg na Vijencu Ivana Meštrovića zvati po mojoj kćeri, prvoj civilnoj žrtvi u Domovinskom ratu u Osijeku. Ako me netko bude kontaktirao, naravno da ću dozvoliti da trg nosi ime moje Ivane, no iskreno, ne volim pompe i teško mi je govoriti o svemu tome.”

Riječi su ovo Ivana Vujića, oca Ivane Vujić, djevojčice koja je u svojoj 12. godini preminula nakon teškog stradavanja od granate, ispaljene iz vojarne izravno u stan Vujićevih na Vijencu Ivana Meštrovića. Tom je prilikom njezina majka teško stradala i ostala u kolicima do danas, a ranjen je i otac, danas umirovljeni djelatnik HEP – Elektroslavonije, piše glas-slavonije.hr

“Bit će mi drago da se stradalo dijete, moje dijete, ne zaboravi i da trg nosi njezino ime jer bi mi to puno značilo. To više što sam, kao član Udruge civilnih žrtava rata, u Zagrebu, na Mirogoju, gdje je Zid boli uočio da imena moga djeteta nema, i to me je ugrizlo za srce. Osim toga, prije dosta godina kontaktirali su me gradski oci i pitali bih li dozvolio da park na Vijencu dobije Ivanino ime, no od toga na kraju nije bilo ništa”, priča Ivan Vujić koji sa suprugom danas ne živi na Vijencu Ivana Meštrovića, no svaki spomen na to mjesto, kao i na kćer Ivanu, tjera mu suze na oči.

Prijateljica iz djetinstva ne zaboravlja rat i Ivanu koje nema

Iskreno iznenađena idejom da se budući trg na Vijencu nazove po Ivani Vujić i njezina je najbolja prijateljica Maja Puktalović Buljan, danas 32-godišnjakinja, koja je netom prije no što je granata razorila stan Vujićevih i usmrtila Ivanu, razgovarala sa svojom prijateljicom. Bile su nerazdvojne, kaže, živjele u istom ulazu i tog kobnog 3. rujna 1991. godine pozvala ju je da se spuste u podrum pogledati koga ima. Ivana do podruma nije stigla.

„Nisu mi odmah ni rekli da je poginula i ja sam tada kao dijete teško mogla shvatiti da je više nema. Koliko smo bile nerazdvojne govori i to da sam svoju kćer željela nazvati Ivana, no naposljetku je dobila ime po mojoj pokojnoj majci“, rekla je Maja koja i danas ne propušta mise zadušnice za svoju prijateljicu, a nerijetko na njezinu grobu na Aninom groblju zapali svijeću.

Priča Ivane Vujić samo je jedna od stotina ubijene hrvatske djece u Domovinskom ratu. Hrvatska država ima dužnost ne zaboraviti nevine i malene žrtve, našu nevinu djecu, te bi najmanje što je moguće bilo napraviti ovo: održavati sjećanje na malene i napraviti im jedan zajednički reprezentativan spomenik (ili čak memorijalni centar sa svrhom sjećanja i edukacije) koji bi podsjećao njihove vršnjake, kao i odrasle, da su u Hrvatskoj živjela sretna djeca čije je djetinstvo i život prekinuo strašni rat.

I ono što svaki čovjek može učiniti: moliti se za duše tih malih anđela koji su otišli k Bogu.

Ne ponovilo se.

*U spomen na stradalu djecu u Domovinskom ratu

Izvor: narod.hr

Video sadržaj

na vrh članka