4. rujna 1993. Francois Mitterand: ‘Volim Srbe, da, i što…Hrvati su ti koji su tlačili 700.000 Srba’

4. rujna 1993. Francois Mitterand: ‘Volim Srbe, da, i što…Hrvati su ti koji su tlačili 700.000 Srba’

Važno je istaknuti da je François Mitterrand, gorljivi socijalist, bio u bliskom kontaktu sa masonskom ložom Velikog Orijenta Francuske. 

 

Bio je veliki protivnik priznanja Hrvatske i BiH, te je tijekom cijelog rata na razne načine davao zaštitu agresiji Srbije i čak spriječio vojnu intervenciju protiv bosanskih Srba. Više puta je, čak otvoreno, pokazao političke neprijateljske namjere prema Hrvatima.

Na današnji dan 1992. godine Mitterand se suprotstavio blokadi zračnog prometa u BiH, od čega je najveće koristi imala agresorska Srbija koja je jedina, praktički, posjedovala zračne vojne snage.

Mitterand – gorljivi socijalist blizak masoneriji?

Francois Mitterand, gorljivi ljevičar i socijalist, te predsjednik Francuske od 1981. do 1995.  jedna je od osoba koja se gorljivo borila protiv priznanja Hrvatske (i BiH), te čak otvoreno stao u zaštitu agresorske Srbije. Njegovo političko djelovanje nanijelo je mnogo štete Hrvatima u vrijeme rata i okupacije dijelova Hrvatske.

U lipnju 1992. godine iznenada posjećuje Sarajevo, uspostavlja zračni most s humanitarnom pomoći za opkoljeni grad, te zapravo tako sprječava moguću zapadnu vojnu intervenciju protiv bosanskih Srba.

Time je prepustio Sarajevo i ostatak BiH uništavanju od strane srpskih snaga.

François Mitterrand je bio u bliskom kontaktu s masonskom ložom Velikog Orijenta Francuske, prema knjizi La politique des francs-maçons, Ed. Roblot, Paris, 1973, str. 21-29.

Anido Mirilo u djelu „Slobodno zidarstvo – što je to?“ tvrdi da je u francuskoj vladi Mauroya 1981. godine, kada je na vlast kao predsjednik stupio Mitterand, bilo čak deset slobodnih zidara ili popularnije masona. To je bio potpuni obrat situacije s obzirom na degaullovsku Francusku nakon II. svjetskog rata, koja je na svaki način gajila samostalnost i nacionalnu samobitnost Francuske izvan nametnutih (masonskih) ideja podjele na lijevo – desno.

Mitterand je bio predsjedavajući tajnik Socijalističke partije Francuske. Godine 1972. zajedno s komunistima oblikovao je ljevičarski savez Union de la gauche.

Mitterand – čudesna ustrajanost kojom je branio agresiju Srbije na Hrvatsku i BiH

Čudesna je bila Mitterrandova ustrajnost kojom je branio agresiju Srbiju na Hrvatsku i BiH, pokušavajući relativizirati krivnju Srbije za sve što se događalo u postjugoslavenskim ratovima.

U avionu koji ga je iz Lisabona vozio u Sarajevo, povjerio se svom ministru Bernardu Kouchneru (a on prenio u knjizi „Ce que je crois”, “U što vjerujem” ili “Moje vjerovanje”): „Dok sam ja predsjednik Francuske, francuski vojnik neće pucati na srpskoga vojnika.” Na izravno pitanje: zašto toliko razumijevanja za Srbe, Mitterrand je dao odgovor, a ministar Kouchner citira samoga Mitterranda: „Vidio sam kako u njemačke logore dovode najjadnije, najsiromašnije ljude, koje su najviše tukli; to su bili Srbi, jedini koji su se znali opirati nacističkim divizijama i sami sebe osloboditi.”

Svojoj savjetnici za medije, novinarki Laure Adler, na slično pitanje: “Jeste li favorizirali Srbe, a ako jeste, zašto?”, odgovorio je još izravnije: „Volim Srbe, da, i što? Kako zaboraviti njihovu hrabrost u 2. svjetskom ratu? Hrvati su ti koji su tlačili 700.000 Srba”, bilježi ona u knjizi Dnevnik iz Elizejske palače.

Za jednostranu prosrpsku politiku predsjednik Mitterrand imao je podršku najviše u ministru vanjskih poslova Rolandu Dumasu, koji je bio njegov mikrofon i zvučnik.  Odvjetnik i intelektualac Robert Badinter, na mjestu predsjednika Arbitražne komisije, nije slijedio Mitterandove upute da su granice među republikama bivše Jugoslavije samo „administrativne” i da su, dakle, podložne promjenama, nego je priznao legitimnost granica među novim državama.

Nakon što je u ljeto 1991. u Elizejskoj palači sreo Franju Tuđmana i Slobodana Miloševića, francuski je predsjednik u razgovoru s J. Danielom ostavio dojam čovjeka koji je pogriješio, ali nije u stanju ispraviti pogrešku.

„Vjerujem da mogu otkriti u vezi sa S. Miloševićem”, piše J. Daniel, “da se Mitterrand kladio na toga čovjeka i da je izgubio okladu”.

Daniel Rondeau u knjizi „Mitterrand et nous” (Mitterrand i mi) zamjera službenoj politici Francuske što je „izabrala svoju, srpsku stranu, a da to nikad nije priznala”.

„Štedeći stalno Slobodana Miloševića, odbijajući podršku srpskim demokratima u Beogradu, održavajući svjesno konfuziju oko središnjeg pitanja napadača i napadnutoga, Francuska je podržavala mir pobjednika. Ne bilo kojeg pobjednika, nego pobjednika koji je ubijao, silovao, protjerivao u ime čistoće krvi!

Lažnom doktrinom „ne dodavati rat na rat”, François Mitterrand je objektivno potpomagao ratovanje među „plemenima”, kako je posprdno znao zvati narode koji su imali povijest, kulturu i državnost, ako ne i države, kojima su težili.

Odlaskom u Sarajevo, napravio je – kako piše povjesničar Michel Winnock u biografskoj knjizi „Mitterrand” – diverziju: nije niti spomenuo agresora, otvaranjem humanitarnog koridora dao je Bošnjacima lažnu nadu, a zapravo spriječio vojnu intervenciju, na koju je Zapad bio spreman, pokupio diplomu počasnog građanina Sarajeva (za koju je Susan Sontag trebala provesti u opkoljenom gradu šest mjeseci) i nakon nekoliko sati vratio se (ne)obavljena posla.

Mitterand – čovjek koji je volio i stvarao povijest koju nije poznavao

I u letu avionom Mitterand je znao podučavati svoga ministra Kouchnera kako „povijest pritišće ovu regiju (Jugoslaviju op.)”, kako je „Europa suočena s njemačkom nestrpljivošću” i kako „nekoliko užarenih intelektualaca” neće promijeniti njegovo mišljenje o tome da Francuska nema nikakvog interesa intervenirati protiv srpskih snaga.

Da nije umro prije Mitterranda, vodeći francuski liberalni mislilac Raymond Aron mogao je u slučaju njegovih povijesnih nesnalaženja citirati sebe samoga, a da ne zvuči kao tautologija: „Ljudi koji stvaraju povijest ne znaju povijest koju sami stvaraju.”

Nažalost, povijest najčešće kreiraju ljudi koji nemaju stvarnog kritičkog i neutralnog odnosa prema povijesti, a misle da o  njoj mnogo znaju. Što se tiče Hrvatske, Mitterand je bio pogrešan čovjek u pogrešno vrijeme na čelu jedne od najvažnijih država svijeta. Čovjek koji je mogao učiniti mnogo više i spriječiti fašističku Srbiju da u ime krvi i tla izvrši etničko čišćenje i genocid u Hrvatskoj i BiH.

Mitterand je, kao gorljivi ljevičar i socijalist, bio posljednji zapadni državnik koji je posjetio propalu garnituru diktature DDR-a, što je, politički, bila poruka podrške režimu koji se opirao promjenama; prvi koji je uputio čestitku nedoraslim „pučistima” u Moskvi, što je propagandno moglo značiti odricanje od Gorbačova kao arhitekta promjena u komunističkom bloku; i prvi i posljednji koji je u jugoslavenskoj krizi bio na strani Miloševićeve velikosrpske politike.

Što se tiče Hrvatske, usprkos mnogim utjecajnim pojedincima iz Francuske koji su pomagali naš narod i davali podršku našoj borbi, službena politika Mitteranda i Francuske zapamćena je među Hrvatima kao – okretanje leđa žrtvi koja umire.

Izvor: narod.hr

na vrh članka