7. rujna 1932. Velebitski ustanak

7. rujna 1932. Velebitski ustanak

U noći sa 6. na 7. rujna 1932. oružana grupa hrvatskih nacionalista napala je žandarmerijsku postaju u Brušanama kraj Gospića, što je poznatije pod imenom Velebitski ustanak. Ustanak je počeo zbog strahovitog terora nad Hrvatima, bio je ugušen, a sjedište UHRO-a (Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija) se nakon toga seli iz Like u Podravinu (Koprivnica).

 

List Proleter, organ CK KPJ, u broju od 28. prosinca 1932. objavljuje da Komunistička partija „pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu“.

Organizatori akcije bili su pripadnici nacionalističke revolucionarne organizacije UHRO (Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija). Ustanak je ugušen, ali je imao snažan odjek među Hrvatima, pa i u inozemstvu u drugim zemljama, jer je pokazao da se Hrvati neće pomiriti s terorom, progonima i ubijanjem srbijanskih fašista i hrvatskih fašista orjunaša.

Zanimljivo je da je ustanak podržan od Komunističke partije.

U noći sa 6. na 7. rujna u Lici je došlo do oružanog ustanka i napada na žandarmerijsku postaju u Brušanama kraj Gospića. Povod tome je bilo veoma teška situacija u kojoj se našao hrvatski narod u Jugoslaviji nakon ubojstva Stjepana Radića i hrvatskih parlamentarnih zastupnika u Beogradu, te uvođenja tzv. „šestojanuarske dikatature“ posljedica čega je bio sustavni teror nad našim narodom.

Oružanu akciju su pokrenuli pripadnici organizacije Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) na čijem je čelu bio dr. Ante Pavelić koji je 1941. postao čelni čovjek Nezavisne Države Hrvatske.

Ustanak je poznatiji pod imenom Velebitski ili Lički ustanak.

Akciju je vodila ustaška organizacija u Gospiću na čelu sa Andrijom Artukovićem, a poznatiji članovi su bili Juraj (Juco) Rukavina, bivši austrougarski časnik, Marko Došen, Josip Tomljenović i Nikola Orešković.

Velebitski ustanak – prvi znak pobune porobljenig naroda

Velebitski ustanak bio je prvi znak pobune jednog od porobljenih naroda tadašnje Kraljevine Jugoslavije, a događaj su pozdravile političke snage cijele Europe. Posebnu potporu ustanku tada je dala i Komunistička partija Jugoslavije.

Povijesna kretanja su se potom mimoilazila pa se o ovome događaju nije mjelo govoriti do 1990. godine. Prvi organizirani napad na institucije Kraljevine Jugoslavije dogodio se nakon što su tadašnji žandari u Lici teško premlatili i osakatili više od 250 hrvatskih civila, ispitujući ih o tzv. kraljevim neprijateljima. Niti ubijanja hrvatskih seljaka nisu bila rijetkost u teroru koji nije bio poznat u Europi, osim u komunističkoj Rusiji.

Brušanski ustanak bio je poruka vlastodršcima i kralju Aleksandru kako se apsolutizam i terror neće dugo trpjeti.

U noći 6.-7. rujna 1932. izvršen je napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića. Uz deset ustaških emigranata prebačenih iz Zadra (tada područje Italije), u napadu je sudjelovalo i nekoliko članova ustaške organizacije s područja Gospića.

Okršaj je trajao oko pola sata, nakon čega su se napadači povukli. Oni među njima koji su živjeli u Hrvatskoj su se vratili svojim kućama, a emigranti su se povukli na Velebit i zatim u Zadar. U Zadar su se sklonili i neki istaknutiji članovi domaće ustaške organizacije kao J. Tomljenović i N. Orešković.

Većina organizatora akcije prebjegla je u Zadar pod zaštitu Talijana, a samo nekolicina su uhićena i osuđena na robiju. Juco Rukavina osuđen je na smrtnu kaznu, koja je zamijenjena doživotnom robijom.

U selu Jadovno, u zaseoku Krč, ustanik Stjepan Devčić ubio se 14. rujna 1932. godine aktiviravši bombu kako ne bi živ pao u ruke žandara, znajući kakva ga sudbina očekuje.

Ustaše prebacuju stožer iz Like u Podravinu

Nakon ovog ustanka područje od najveće važnosti za sprovođenje ustaničkih akcija u Jugoslaviji postala je Podravina. Sjedište UHRO-a prebačeno je iz Gospića u Koprivnicu, tako da je podravski kraj i u II. svjetskom ratu bio jako uporište ustaša. Velike zasluge u tome imao je tajnik HSP-a Gustav Perčec, koji je imao posjede uz Dravu, a nakon odlaska u emigraciju imao je zadatak rukovoditi akcijama protiv jugoslavenskog režima iz Mađarske.

Svakako valja istaknuti da se poslije “Velebitskog ustanka” u rujnu 1932. ustaška aktivnost
uglavnom vodila preko Janka-puszte u Mađarskoj i Podravine. Ustaške akcije protiv jugoslavensko-velikosrpske diktature iz Mađarske izvodile su se uglavnom preko podravske i zagorske skupine i to primarno preko Ferdinadovca i hrvatskog Prekodravlja nasuprot Koprivince gdje Drava nije bila granica već livade i šume kroz koje su ustaše prolazili. Te skupine ustaša stvarale su aktivnu antijugoslavensku i proustašku promidžbu u svojim krajevima i regrutirale ljude za revolucionarne akcije protiv jugoslavenskog režima.

Perčec je još u ljeto 1931. posredovanjem mađarskih vlasti uzeo je u zakup posjed Janka-puszta, kamp za obuku u blizini granice s Jugoslavijom iz kojeg su bile poduzimane akcije protiv srbijanske monarhističke diktarute.

Izdajom Stjepana Petrovića iz Hlebina, raspale su se ustaške organizacije i u Podravini, a mnogo Hrvata iz Podravine završilo je tada na jugoslavenskoj robiji.

Komunisti podržali ustaše

List Proleter, organ CK KPJ, u broju od 28. prosinca 1932. objavljuje da Komunistička partija „pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu“.

Povjesničari se ne slažu u tome da li je ovdje termin “ustaški” upotrijebljen u općem smislu (“ustanik”) ili se radi o eksplicitnoj podrški Pavelićevoj ustaškoj organizaciji. Sami borbeni hrvatski nacionalisti u to doba nisu za sebe usvojili opći naziv “ustaše”, nego su se nazivali “frankovci”, “hrvatski nacionalisti”, “hrvatski nacionalni borci” ili “hrvatski nacionalni revolucionari”.

Ono što je siguno da je stav Kominterne u to je doba bio da Jugoslaviju, kao umjetnu versajsku tvorevinu, treba razbiti.

Tako gledano, u to vrijeme su i ustaše kao nacionalisti i komunisti kao internacionalisti bili na istom zadatku – razbijanja Jugoslavije kao tamnice naroda i generatora velikosrpskog fašizma.

Kasnije, napadom Njemačke na SSSR u Komunističkoj partiji je prevladala ideja obnove Jugoslavije, što je i učinjeno 1945. godine. Tim činom ponovno dolazi do još goreg stanja nego u prvoj Jugolsaviji, a komunistički režim u kome dominiraju Srbijanci provodi državni teror nad Hrvatima čije je finale bila agresija na Hrvatsku 1991. godine i etničko čišćenje Hrvatske od Hrvata.

Izvor: narod.hr

na vrh članka