Dajmo Liječniku rane i živimo slobodu!

Dajmo Liječniku rane i živimo slobodu!

Prava ljubav je uvijek ravnopravna. U njoj nema ovisnosti. Nema većeg i manjeg. Navezanost nastane kad želimo da nam drugi izliječi rane, makar mi ne shvaćali da se o tome radi. Ako bismo rane predali jedinom liječniku duša, Bogu, voljeli bismo druge istinski. Ravnopravno. Ne bismo im se divili kao da su spasitelji.

Emocije valja raspoznavati u sebi. Ako se rodi potreba za nekim, ako se bez ispunjenja te potrebe ne osjećamo dobro, tu nema ravnopravnosti nego hranimo svoju ovisnost. Čini nam se, dok nam ta osoba pruža pažnju, mi vrijedimo. 

Naše rane rodile su nesigurnost u nama, osjećaj manje vrijednosti. Ukoliko tu svoju lomljivost stavimo u ljudske ruke, manjkave, slabe, opet ćemo doživjet polomljenost. 

Ljubav je kad stojimo uz nekog a ne iza nekog. Ljubav je kad ne moramo dizati glavu gore da bismo susreli nečije oči. Ona je susret jednako vrijednih i neovisnih, bez potvrđivanja vlastite vrijednosti kroz drugoga. Darivanje bez traženja i očekivanja. 

Ljubav se nikad ne dodvorava niti preuveličava osobine drugoga. Navezanost to čini, jer što je taj veći i mi smo veći čim baš nama pruža pažnju.
U konačnici, navezanost stvara nove rane.

Stoga, promatrajmo svoje odnose. I usmjeravajmo ih uvijek prema ljubavi. 
Ne dajmo svoje srce u ljudske ruke u ropskom odnosu. 
Dajmo Liječniku rane i živimo slobodu!

PIŠE VESELA DUJMIĆ/MISIJA

na vrh članka