Dr. Begonja: Lozo je razobličio i ulogu SPC-a u velikosrpskim težnjama

Dr. Begonja: Lozo je razobličio i ulogu SPC-a u velikosrpskim težnjama

Djelo Stjepana Loze, Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt „Homogena Srbija“ 1941., kako proizlazi iz samoga naslova, minuciozan je prikaz razvoja i provedbe ideje, odnosno projekta koji je začajno obilježio brojne vojno-političke događaje u Drugom svjetskom ratu. 

Jednako tako, ključne zamisli iz navedenog projekta, upravo zbog svoje važnosti, ali i ustrajnosti na realizaciji postavljenih ciljeva, imale su svojih dalekosežno negativnih posljedica i na neposredno poslijeratno razdoblje izrazitije na pojedinim prostorima Jugoslavije. Sukladno tome autor je sistematizirao golemu količinu dostupnih izvora i literature koja se odnosila na ovu problematiku, te je na akribičan način složio u izuzetno vrijednu cjelinu koja svojim sadržajem pruža mogućnost sasvim drugačijega pogleda na tijek prošlih zbivanja i stvarne nakane nositelja velikosrpsko-četničke ideje zla. 

Dvanaest poglavlja i veći broj potpoglavlja uz slikovni materijal, osnova su ovoga djela koji prikazuje tijek događaja što su prethodili, odnosno naznačili pojavu Moljevićevog projekta „Homogene Srbije“, kao i razradu, zapravo njegovu praktičnu izvedbu prema uokvirenim zamislima. U tom kontekstu posebice je vrijedan razložan prikaz karaktera samoga projekta u njegovoj biti, kao i promocija, odnosno ukazivanje na brojne aktere koji su svojim dioništvom i počinjenim zločinstvima pomogli izvedbi pomno razrađenoga plana, poglavito upravljenoga prema konačnoj eliminaciji Hrvata, za koje se držalo da su bili osnovna zaprijeka ostvarenju pune teritorijalne ekspanzije poznatije u formi Velike Srbije.

Za izdvojiti je ovdje uz tekst o „Homogenoj Srbiji“, i napose važan osvrt na „Valerijanovo memorandum“ iz 1941., dokument koji je pored ostaloga potpuno razobličio ulogu Srpske pravoslavne crkve ponajprije u promidžbenom, ali jednako tako i izvedbenom pothvatu ostvarenja velikosrpskih težnji. Na tom tragu autor utemeljeno problematizira postojeću spregu dijela srpskih intelektualno-političkih i crkvenih krugova, koji su svojim usuglašenim djelovanjima poticali i upravljali procesom naknadno počinjenjih zločinačkih čina prema hrvatskom narodu. 

Za realizaciju zadanih ciljeva bilo je u prvome redu neophodno pripremiti teren na promidžbenom planu, u sklopu čega su svojega udjela imali i događaji iz Hercegovine nastali polovinom 1941., godine. U tom dijelu temeljito se pojašnjava prava suština velikosrpske pobune, koja se u domaćoj historiografiji sustavno pokušavala prikazati kao spontani ustanak, odnosno reakcija na počinjena zlodjela pod pokroviteljstvom vlasti NDH, što je u konačnici trebalo rezultirati opravdanom srpskom osvetom. 

Pojašnjava se također i razgranatost srpskih promidžbenih aktivnosti, koji su produženim krakovima zahvaćali i neke od hrvatskih službi, te ih na taj način stavljali u funkciju svojih ciljeva. Upravo zbog toga ovdje se argumentirano osporavaju iskrivljena i tendenciozna prikazivanja, čime se aktualiziraju legitimna pitanja o stvarnim zbivanjima, što u konačnici dovodi do logičkoga zaključka o neophodnosti revizije pristupu dosadašnjih pogleda na determinirane dijelove naše prošlosti. 

Autor opravdano apostrofira četništvo kao ključnu odrednicu u fazi izvođenja zločinačkih aktivnosti napose izražajnih u obliku etničkog čišćenja nad Hrvatima. Slijedom toga skreće pozornost i na počinjenje teških zlodjela genocidnog karaktera na sjevernodalmatinskoj i južnodalmatinskoj zaobalnoj zoni. Zasebice i veoma opširno razlaže ulogu pojedinih Hrvata u velikosrpskom planu, poput u tom smislu najznačajnijeg Juru (Đuru) Vilovića, koji je svojim filistarskim ponašanjima i djelovanjima bio sjajna kulisa za prikrivanje i manipulaciju sa stvarnošću. Značaj njega i njemu sličnih bio je u činjenici njihova izvornog etničkog podrijetla, odgoja i naslijeđenih tradicijskih vrijednosti, koje su stubokom promijenjene u razdoblju njihove mladosti, kada nasjedajući na aktivnu srpsku promidžbu pristaju biti sljedbenicima i promicateljima ideje uništenja vlastitoga naroda i njegovih kulturnih, duhovnih i materijalnih vrjednota. 

U konačnici autor progovara i o naslijeđu problematiziranog projekta „Homogene Srbije“, koji se zapravo u suštini nikada nije mijenjao, već samo prilagođavao novonastalim okolnostima, pa tako i onima iz neposrednog poslijeratnog razdoblja. Srpska promjena plana ograničavala se u tom kontekstu isključivo na vizualni karakter, što je rezultiralo brojnim stradanjima Hrvata od ruke Srba partizana u fazi okončanja trajanja ratnih zbivanja.

Na koncu valja istaći kako je djelo Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt „Homogena Srbija“ 1941., izuzetno vrijedan prilog promatranju povijesnih događaja iz razdoblja Drugoga svjetskog rata, koje rasvjetljava ono najvažnije, upravo njihovo naličje. Stoga takvo ne svojata pravo na istinu, već kritički pristupa dosadašnjoj ponuđenoj slici koja se u mnogim slučajevima dokazala kao veoma upitna i stoga dijelom dovela do zastranjenja u predočavanju problematiziranih povijesnih događaja. 

U tom pogledu, ovdje se mogu pronaći izvori i pojašnjenja razloga takvih postupanja, pružaju se mogućnosti i drugačijih prosudbi koje, ako ništa drugo onda zahtijevaju sučeljavanje s do sada nametnutim jednoobraznim pristupom ovoj problematici. Nema sumnje u to kako je djelo Stjepana Loze izazovno, pogađa u srž problema i time pobuđuje dodatno zanimanje. Upravo zbog toga ono može biti, i valjalo bi da tako bude, izloženo kritičkim ocjenama, jer samo se tim slijedom može postići cjelovita svrha. 

Različitost interpretacija pojedinih činjenica iz prošlosti s pozicija ideoloških predodžbi koje formuliraju izobličenje stvarnosti, nešto je čega se treba odricati, naprosto zato jer zdravo društvo podrazumijeva prevladavanje takvih proturječnosti i nadasve teži rasvjetljavanju svih nejasnoća i postizanju prihvatljivog suglasja u odnosu na prošlost bez obzira kakva ona bila.

 

PIŠE DOC. DR. SC. ZLATKO BEGONJA/MISIJA

na vrh članka