Smiju li vjernici laici poput svećenika širiti ruke za vrijeme molitve Očenaša na misi?

Smiju li vjernici laici poput svećenika širiti ruke za vrijeme molitve Očenaša na misi?

Često vjernici postavljaju pitanje i traže odgovor o zajedničkom načinu držanja tijela u svetoj misi te o načinu i držanju ruku tijekom pojedinih dijelova mise. Na internetu se mogu pronaći različiti odgovori i različita mišljenja. 

Fra Mate Bašić za Hrvatsku katoličku mrežu (hkm.hr) prenio je što Crkva službeno o tim stvarima uči. Crkva traži zajedničko držanje i kretanje tijela, a nikako samovoljne privatne kretnje koje, iako nesvjesno i nenamjerno, odvlače od jedinstva liturgije

Tako brojevi od 20. do 23. Opće uredbe rimskog misala govore o kretanju i držanju tijela tijekom mise i o šutnji, a brojevi 233. i 234. govore o poklecanju i naklonu kao o općim propisima za sve oblike mise. Time Opća uredba naglašava: Zajedničko držanje tijela, kojega se imaju svi sudionici pridržavati, znak je zajedništva i jedinstva slavlja: izražava i gaji pažnju i duhovne osjećaje sudionika.

Još Konstitucija Sacrosanctum Concilium o svetoj liturgiji u broju 26 upozorava: Liturgijski čini nisu privatni čini; oni su slavlje Crkve koja je otajstvo jedinstva. Iz tih razloga Crkva traži zajedničko držanje i kretanje tijela, a nikako samovoljne privatne kretnje koje, iako nesvjesno i nenamjerno, odvlače od jedinstva liturgije. Poradi toga u Općoj uredbi stoji: Da se postigne jedinstvo u kretnjama i držanju tijela, neka vjernici slušaju upozorenja koja im upravlja đakon, svećenik ili drugi službenik za vrijeme obreda.

Na poseban način o privatizaciji euharistijskog slavlja, što je povezano i sa zajedničkim držanjem i kretanjem tijela, Ivan Pavao II. u svojoj posljednjoj Enciklici Ecclesia de Eucharistia izražava svoje žaljenje i upozorava: Mora se, nažalost, požaliti da je, poglavito počevši od godina pokoncilske liturgijske reforme, kao posljedica pogrešno shvaćenog osjećaja kreativnosti i prilagodbe, bilo brojnih zloupotreba, koje su bile izvor trpljenja za mnoge. Određena reakcija na formalizam navela je pojedince, osobito u nekim područjima, da forme koje je odabrala velika liturgijska tradicija Crkve i njezino učiteljstvo ne smatraju obvezujućim i da uvedu neodobrene i često sasvim neprilične novotarije. Osjećam stoga dužnost uputiti topli poziv da se liturgijski propisi za euharistijsko slavlje poštuju vrlo vjerno. Oni su konkretni izraz istinske crkvene naravi euharistije; to je njihov najdublji smisao. Liturgija nije nikada nečije privatno vlasništvo, ni predvoditelja misnog slavlja ni zajednice u kojoj se otajstva slave.

Jedna od nedoumica jest i pitanje kako držati ruke u liturgiji

Apostol Pavao morao je uputiti žestoke riječi korintskoj zajednici zbog teških nedostataka u njihovu euharistijskom slavlju, koji su doveli do razdora i stvaranja podjela. I u naše doba morala bi se iznova otkriti i vrednovati poslušnost liturgijskim propisima kao odraz i svjedočanstvo jedne i sveopće Crkve, uprisutnjene u svakom euharistijskom slavlju. Svećenik koji vjerno slavi misu prema liturgijskim propisima i zajednica koja ih se pridržava pokazuju, na tihi ali rječit način, svoju ljubav prema Crkvi. (…) Nikome nije dopušteno podcjenjivati to otajstvo povjereno našim rukama: ono je preveliko da bi si netko dopustio slobodu da s njim postupa prema vlastitoj prosudbi i bez poštivanja njegova svetog značaja i univerzalnosti. ( Ivan Pavao II. Ecclesia de Eucharistia br. 52)

Što se pak tiče Dužnosti i službe u misi, Opća uredba br. 62 za Božji narod napominje: Vjernici neka zahvaljuju Bogu te mu prikazuju neokaljanu žrtvu, ne samo preko ruku svećenikovih nego i zajedno s njim prinose žrtvu, te uče prikazivati i sami sebe. Neka nastoje to očitovati dubokim osjećajem vjere i ljubavlju prema braći koja sudjeluju u istom slavlju. Stoga neka izbjegavaju svaku zasebnost i podvojenost, držeći pred očima da imaju jednog te istog Oca na nebesima i da su zato svi braća između sebe. To se jedinstvo vjernika lijepo odražava u njihovim složnim kretnjama i u jedinstvenom držanju tijela.

Budući da je složno kretanje odraz jedinstva vjernika, potrebno se tako ponašati u liturgijskom slavlju, jer se time na tih, ali rječit način pokazuje ljubav prema Crkvi. Jedna od nedoumica jest i pitanje kako držati ruke u liturgiji. Često se vidi različitost u tom pogledu. Tako neki drže ruke sklopljene na jedan od načina ili pak podižu, bilo obje bilo jednu ruku, prekriže na prsima, drže u džepu… Opća uredba rimskog misala, ne govori eksplicitno o držanju ruku, ali napominje: Zajedničko držanje tijela, kojega se imaju svi sudionici pridržavati, znak je zajedništva i jedinstva skupa…

Kada se govori o načinu držanja ruku, može se nekada zamijetiti neujednačenost pri moljenju Očenaša unutar misnog slavlja

Budući da je naglašeno zajedničko držanje tijela, očito se to odnosi i na ruke. O položaju ruku predsjedatelja slavlja određeno je rubrikama unutar Reda Mise. Jednako je određeno i unutar slavlja drugih sakramenata i blagoslovina. Izričito određeni način držanja ruku opisan je u Biskupskom ceremonijalu pod brojem 107. gdje čitamo: Ako biskup ne nosi pastirski štap, drži ruke sklopljene kad, opremljen svetom odjećom, krene na slavljenje liturgijskoga čina, dok klečeći moli, dok ide od oltara do katedre ili od katedre k oltaru i kad to u liturgijskim knjigama propisuju rubrike. Neka također suslavitelji i poslužitelji, kad hode ili kad stoje, imaju ruke sklopljene, osim ako nešto moraju nositi. Na riječi sklopljene unutar prethodne rečenice nalazi se bilješka (fusnota) 80 pod kojom čitamo: Kad se kaže da ruke treba držati sklopljene razumije se: Dlanove ispružene i zajedno spojene treba imati pred prsima…

Osim ovakvog tipično katoličkog držanja sklopljenih ruku, postoji i učestali stav sklopljenih ruku prekriženih prstiju. Netko će reći da se to iz Biskupskog ceremonijala odnosi na biskupe, no u predgovoru istog Ceremonijala jasno stoji: Ostale norme stavljene su u ovaj Ceremonijal za ostvarenje takve biskupske liturgije koja će biti jednostavna i ujedno otmjena te puna pastoralne djelotvornosti tako da bi mogla biti uzorom za sva ostala slavlja.

Prema tome, sve norme i načini držanja tijela u spomenutom Ceremonijalu odnose se i na svako drugo slavlje te žele postići zajedničko držanje tijela i dostojanstveno sudjelovanje u svetoj liturgiji. Kada se govori o načinu držanja ruku, može se nekada zamijetiti neujednačenost pri moljenju Očenaša unutar misnog slavlja. Broj 110 Opće uredbe RM izričito napominje: Kad svećenik na kraju euharistijske molitve završi doksologiju, sklopljenih ruku izgovori upozorenje pred Gospodnju molitvu, koju onda, skupa s pukom, moli raširenih ruku. Ovakva formulacija može biti nekima nejasna i pokazati da svećenik zajedno s pukom moli raširenih ruku zbog nerazumijevanja interpunkcijskih znakova – ovdje zareza.

To znači da svećenik moli Molitvu Gospodnju raširenih ruku, a vjernik laik, sklopljenih ruku

No, slijedeći broj Uredbe može pomoći u razumijevanju jer čitamo: Nakon Gospodnje molitve svećenik sam, raširenih ruku, govori embolizam… Sukladno s time vidimo da se – skupa s pukom – ne odnosi na položaj način držanja ruku, već na molitvu, odnosno govor. Također se isto može iščitati iz rubrika Obreda pričesti Reda Mise s narodom. Istina je, da najstariji poznati molitveni stav kršćana jesu raširene i uzdignute ruke. To je glasoviti orante, stav što ga susrećemo na najstarijim likovnim prikazima u katakombama. Ipak, već spomenuti Biskupski ceremonijal br. 159. izričito napominje: Kad se dovrši doksologija euharistijske molitve, biskup sklopljenim rukama izgovara poziv na Molitvu Gospodnju, koju zatim svi zajedno mole ili pjevaju; biskup i suslavitelji (koncelebranti) drže ruke raširene. Prema ovome jasno vidimo da raširene ruke nisu zajednička gesta sviju prisutnih već samo slavitelja i suslavitelja te se – skupa s pukom – odnosi na izgovaranje molitve, a nikako na položaj ruku. Zajedno s time, još je veći nered te odlaženje od dostojanstva i zajedništva misnog slavlja držanje za ruke tijekom Molitve Gospodnje.

Sama gesta sklopljenih ruku u kršćansku je liturgiju i duhovnost ušla kasnije iz građanskog života u doba feudalizma kada je primatelj feuda trebao sklopiti ruke i staviti ih u ruke vlasnika posjeda izražavajući time povjerenje i vjernost svome gospodaru. Zbog toga, s pravom možemo reći, da držeći sklopljene ruke, svatko od nas vjernika, stavlja svoje ruke u Kristove i predaje se njegovu vodstvu i obećavamo mu vjernost kad u svakoj molitvi sklapa ruke. Učitelji duhovnog života naglašavaju da sklopljene ruke pomažu u sabranosti i fizički povezuju cjelokupno tijelo.

Razborito je iz tih razloga, ponizno i poslušno činiti prema uputama Crkve. To znači da svećenik moli Molitvu Gospodnju raširenih ruku, a vjernik laik, sklopljenih ruku, pri čemu sklopljene ruke ne umanjuju vrijednost molitve, već suprotno, pokazuju predanje Kristovu vodstvu koji po/u svećeniku (in persona Christi) tada moli. Svako širenje ruke naroda Božjega unutar mise ukazuje na nerazumijevanje geste sklopljenih ruku, prisvajajući ministerijalno-svećeničku gestu raširenih ruku koja u ime Krista traži obećanje vjernosti na što upućuju sklopljene ruke vjernika kao dionika euharistijskog slavlja.

Misija / fra Mate Bašić / Hkm

na vrh članka