Memento uoči Bleiburga – zločin nad Hrvatima obavijen velom tajne kao da Jugoslavija još postoji

Memento uoči Bleiburga – zločin nad Hrvatima obavijen velom tajne kao da Jugoslavija još postoji

Bleiburg je simbol najveće tragedije hrvatskog naroda, ali i najvećih zlodjela jugosrpskog nacionalizma. Stotine tisuća ubijene su samo zato što su Hrvati. Još dan danas, nakon više od pola stoljeća godina otkriva se veličina tragedije i zločina koju su počinili partizani nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i nevinim civilima, piše Novigrad Podravski.

 

Najveća tragedija hrvatskog naroda obavijena je tajnama i šutnjom do današnjeg dana kao da Jugoslavija nije nestala. Gotovo sve je ostalo obavijeno velom tajne, kao da još živimo u Jugoslaviji.

Povlačenje postrojbi NDH i civila počelo je od 5. svibnja, kada hrvatske snage prelaze iz borbenog poretka sa „Zvonimirove linije“ u čisto povlačenje dogovoreno slobodnim prijelazom preko Slovenije, piše Novigrad Podravski.

Povlačenje iz Zagreba počelo je 7. svibnja 1945. godine, u Austriju se planiralo doći preko Celja, a zaštitnice povlačenja bile su: za sjevernu kolonu 5. divizija pod zapovjedništvom Rafaela Bobana, za srednju i južnu kolonu dijelovi II. zbora i 3. divizija III. zbora pod zapovjedništvom generala Peričića.

Na putu do Celja partizani su povremeno pucnjavom napadali kolone u povlačenju. Od Zidanog Mosta kolone su se kretale u pravcu Celja cestom i željezničkom prugom uz rijeku Savinju. Stigavši do Celja nisu mogli ostati jer su partizanske snage bile okružile grad.

Ustaške postrojbe su bile u teškom položaju zbog prisutnosti velikog broja civila, te su teško manevrirali u tijeku iznenadnih napada. Dvije ustaške divizije, 5. i 18. napale su partizane i uspjele ih potisnuti, tako da su time osigurale južnoj koloni s oko 50 000 ljudi, odlazak u pravcu Velenje – Šoštanj – Mrežnica – Poljana i koja je nesmetano stigla u Bleiburg. Situacija oko Celja bila je sve kritičnija jer su partizanima stigla pojačanja, a grad je bio prepun raznih vozila i izbjeglica, negdje oko 200 000 ljudi. Na periferiji Celja su se vodile neprekidne borbe, i kako su partizani zarobili pojedine grupe, mučili su ih i ubijali.

Najveća masovna ubijanja zarobljenika izvršili su partizani u selu Teharju između Šentjura i Celja.

Prva divizija s više kolona izbjeglica 12. svibnja stiže pred Dravograd, vrši proboj i prelazi u Austriju. Zadnji dio južne kolone probio se do Šoštanja u neprestanim borbama imali su velike gubitke i 14. svibnja zbog nedostatka streljiva bili zarobljeni. Velika kolona koja se kretala sjevernije od Slovenj Gradeca stigla je 13. svibnja u dolinu Meže, gdje je zaglavila, jedan dio kolone se okolnim putevima izbjegavajući Dravograd, probio prema Bleiburgu.

Dio ustaških jedinica 14. svibnja iznenada odbacuje partizane dolinom Meže preko Ravna i Poljane i tim pravcem izvlače jedan dio zbjega. Južni zbjeg se 15. svibnja kod Slovenj Gradeca probija borbom, ali biva razbijen i zarobljen, preživjeli tvrde da je oko tisuću ljudi bilo odmah strijeljano, a ostali svrstani u još jednu „kolonu smrti“.

Prizor oko dravogradskog mosta pružao je dramatičnu sliku. Most je bio tučen jakom topovskom vatrom Bugara, te vatrom bacača i topova s uzvišenja koje su bili zaposjeli partizani. Bezpomoćna masa zbjega nemilosrdno je masakrirana nalazeći se pred paklenskom vatrom.

Grobnice oko Celja, Maribora, Ljubljane, Kranja i drugih mjesta u Sloveniji pune su hrvatskih rodoljuba. Oni koji nisu tamo ubijeni nastavili su u „kolonama smrti“ na „križnom putu“.

Računa se da je oko 250–300.000 izbjeglica u zbjegu što vojnika, ranjenika, civila – žena i djece, uspjelo prijeći u Austriju.

Englezi su ih planski smjestili u desetak većih i manjih logora na velikoj zelenoj bleiburškoj livadi koji međusobno nisu bili povezani. Ovi su već 10. svibnja izručili jedan dio vodstva vlade NDH, što je prouzročilo zabunu i očajanje. Od jutra 15. svibnja trajali su pregovori s partizanima i Englezima. Englezi su inzistirali da hrvatske oružane snage polože oružje pred partizanima do 16 sati.

Oko 16 sati 15. svibnja 1945. počelo je nešto nezamislivo. Sa svih strana počeli su pucnjevi iz svih vrsta oružja. Svaki metak našao je neki cilj, mogli su se čuti zvuci metaka, tutanj aviona, vika, jauci, plač, vrisak nevinog hrvatskog naroda. Bila je to strašna slika na kojoj se moglo vidjeti padanje ljudi i ranjenika, trčanje, panika, livada je bila crvena od krvi. Na zemlji su se previjali ljudi od boli i jada.

Strašno.

Tko je to preživio, bio je zarobljen i proveden u koloni smrti na „križni put”.

Mnogi koji su preživjeli pokolj kod Bleiburga nisu preživjeli stradanja na „križnom putu“. Na križnom putu ili koloni smrti zarobljeni vojnici i civili bili su batinjani, iscrpljivani glađu i žeđi, te mučeni, poneki koji su pali od iznemoglosti bili su ubijeni. Tako mučeći pješke su ih vodili od logora do logora u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, sve do Makedonije, gdje su mnogi završili na prisilnom radu.

Kako je to bio organiziran i smišljeni genocid svjedoči i izjava M. Đilasa koji je kasnije napisao: Hrvatska je vojska morala biti pobijena da bi Jugoslavija mogla živjeti.

I to je najveća istina jer je osnovni smisao masovnog ubijanja nakon svršetka rata bio u likvidaciji onih snaga koje bi se opirale stvaranju nove Jugoslavije kao srpskog kolonijalnog carstva, što se pokušalo ponovo ponoviti 1991. godine.

*Dok se rat u Jugoslaviji završavao, ljudi iz svih etničkih grupa u Jugoslaviji bježali su preko Karavanki i rijeke Drave pokušavajući se očajnički predati Britancima. Među njima je bilo daleko najviše bilo Hrvata. Ono što su oni tražili prvenstveno je bila zaštita od Titovih komunista. Iza jugoslavenskih borbenih linija događali su se neviđeni masakri koje su činili Titovi partizani i svi su oni, bez obzira na čijoj su se strani u ratu borili, očekivali kobnu sudbinu u slučaju uhićenja.

Nemoguće je ukratko prikazati sva ta stradanja zarobljenog hrvatskog naroda i nemoguće je opisati sve domišljatosti velikosrpsko-komunističkog Moloha u najnemilosrdnijoj i najmonstruoznijoj likvidaciji razoružanog hrvatskog pučanstva. Bleiburška tragedija i Križni putovi ne sastoje se samo u brojevima – to je tek jedna komponenta koja će s vremenom možda izaći na vidjelo. Vrlo je vjerojatno da se precizni statistički podaci o ubijenim Hrvatima nikada neće doznati.

Kosti tisuća Hrvata leže ispod proplanka na Kočevskom rogu, u masovnim grobnicama izvan Šentvida, uz putove smrti između Kranja i Vršca u Srbiji, ili ih svake godine otkopavaju austrijski plugovi na poljima oko Bleiburga i na mjestu sovjetskog prihvatnog logora u Grazu. 

Premda Hrvatska država nikada nije izvršila sustavna istraživanja o samom Bleiburgu i “križnim putevima”, najvećim dijelom što su na vlasti u ovih 30 godina bili sami sudionici događanja 1945. godine ili potomci partizanskih i komunističkih obitelji, procjene ubijenih i brojne jame s mrtvim hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima indiciraju da se radi o daleko najvećem zločinu u II. svjetskom ratu. 

U partizanskim pokoljima 1945. ubijeno je više stotina tisuća ljudi, a o tim događanjima bilo je zabranjeno uopće govoriti po cijenu zatvora. I dan danas stižu prijetnje ljudima koji istražuju ovaj najveći poslijeratni pokolj jugoslavenskih partizana čije su najveće žrtve bili – Hrvati.

Još više boli nedostatak empatije i sućuti političara na čelu hrvatske države za najveću tragediju hrvatskog naroda, za jame i grobnice pune ljudi, ne samo u Austriji i Sloveniji, veći i u Hrvatskoj.

Sve je ostalo obavijeno velom tajne, kao da još živimo u Jugoslaviji.

Zašto je Bleiburg ostao misterij obavijen velom šutnje do danas? – Nicolaj Tolstoj

Izvor: narod.hr/novigrad-podravski.hr

na vrh članka