Svjedočanstvo Nikoline Pinjuh: Patnju i bolest, sve bih ponovila, samo da Boga nikad ne izgubim!

Svjedočanstvo Nikoline Pinjuh: Patnju i bolest, sve bih ponovila, samo da Boga nikad ne izgubim!

"Većina ljudi s dijalize odlazi bez snage, o osmijehu i da ne govorimo. Znalo se to i meni dogoditi, naravno. Ali mene su uvijek pitali zašto se toliko smijem poslije dijalize, tako mala, a tako vedra i nakon višesatne dijalize. Nisam većini mogla objasniti u čemu je tajna, nisu me ljudi razumjeli. Moja tajna i snaga je bila On, Bog", dio je to dirljivog svjedočanstva mlade Nikoline Pinjuh koja se bori s teškom bolešću čitav život. Njezino svjedočanstvo Hrvatska katolička mreža donosi u cijelosti.

Zovem se Nikolina i imam 27 godina. Iz Hercegovine sam, imam sestru i dva brata, roditelje. Sjećam se u djetinjstvu par posebno urezanih trenutaka, i zaista je bilo kao i kod svakog djeteta; sretno obasuto smijehom, igranjem i dosta živo jer sam bila živo dijete uvijek željno istraživati sve oko sebe. Mala, sitna, a vrckasta.

Rado se sjećam tog perioda mog života i dječje bezbrižnosti prije susreta s patnjom. Mama nas je uvijek učila molitvama s bakom koje smo svaku večer molili, kao i svake nedjelje ići u crkvu na Svetu Misu. Nije bilo neda mi se, ne mogu i slično, na Misu se išlo pa i kad sam bila beba. Tako sam odgojena, kršćanski. Kako sam rasla tako sam i shvaćala da moram život usmjeriti prema nekom cilju, planu. Da budem iskrena, nisam imala neki plan, prema čemu želim ići, što želim od života. Jer, to je sve ostajalo u onom „vidit ćemo“, jer nikad nisam znala što će se sljedeće dogoditi s mojim zdravstvenim stanjem.

Prvi problemi s mojim zdravljem su počeli tek što sam se rodila, prvim plačem. Tu su prvo bili otkriveni problemi s crijevima. Vjerujem da je mami bilo teško kad su joj priopćili o čemu se radi. Rastući kroz to vrijeme ja nisam kao malo dijete bila svjesna ničega, tek kada sam krenula u školu razumjela sam neke stvari vezane za moje zdravlje, i da sam bolesna. Kao dijete ja sam mislila da to tako mora biti – to što sam bolesna i što sam po bolnicama uvijek i boli me.

Kako je vrijeme prolazilo, rasla sam, prolazila razrede i napokon došla do onog dijela života kada sam razumjela moju bolest i one riječi „bolesna sam“. Shvatila sam da postoji i ta druga strana – zdravlje. Svaki se čovjek razvija i postaje zreo. U osnovnoj školi sam shvatila moje stanje, i moram priznati da mi je to jako teško palo. Shvaćajući da ne možeš dosta stvari kao tvoje društvo – teško pada, ja sam se gledala drugačijim očima. A bilo je i zadirkivanja od strane drugih uvijek, što mi je jako odmoglo u mom procesu prihvaćanja bolesti.

Ali kao mlada cura u srednjoj školi ja sam sve prošla kao i moj naraštaj; izlaske, tu i tamo koje piće, pa znala sam i koju cigaretu uzeti, ponašanje… Sve to da prikrijem kako sam se uistinu osjećala unutar sebe. Teško sam nosila taj križ, često se pitala „Bože zašto ja?“, “Ja ne mogu to…“, „boli me…“ Sad znam da sam još bila nezrela da shvatim svrhu tog križa, kako osobno tako i duhovno. Oslabiš, popustiš bolima, lošim mislima o sebi, a sve to dodatno utječe da stanje bude još lošije. S obzirom da sam imala jedan period mira, gdje sam bila stabilno tu sam se više povukla u sebe i počela dosta razmišljati o Bogu.

Vapila sam Mu u sebi, srcem Ga dozivala, ali nisam čula ništa. Puno suza se prolilo, nekad sam se pitala odakle više izviru toliko. Ali, On je šutio. Vrijeme je išlo, u godini sam po tri, četiri puta završavala u bolnici, silna bodenja u vene, pretrage, snimanja, preko deset operacija, ali stanje nije išlo na bolje. Dolazi period gdje sam u kratkom roku postajala sve lošije, problemi sa kostima, puno lomova noge, moje općenito zdravstveno stanje se pogoršalo, bubrezi bivaju sve lošiji, kosti, ciste.

Jedan od najtežih perioda – ne mogu hodati, kosti bole, užasno nešto. Uvijek je moj odnos s Bogom bio tu, ali je to bilo dosta neslano, slabo. Nije bilo u onoj punini u kojoj je trebalo biti, sve do tad. Moji su postajali još više zabrinuti, jer što god napravili pomak je bio mali pa i neznatan. Moram reći da se nikada nisu obeshrabrili, kad bi god došli do mene u bolnicu našla sam im na licima osmijeh, jako teškim naporom stavljen na lice, ali bio je tu.

Vjerujem da su se oni teže nosili s mojom bolešću nego ja, ne znam, mislim to. Ja osobno smatram da je teže obitelji bolesne osobe nego njoj samoj. Tu se dogodila veeelika prekretnica u mojoj bolesti, i mom životu prvenstveno. Ja sam svjesna da me Bog zvao ranije, ali sam se oglušila na taj poziv, ono, uvijek sam govorila „ma ne, mene, šta ti je Nina“, zanemarila sam. Sad boli što sam Ga odbila tada, ali sve ima svoje zašto.

Naime, da se vratim, nakon teškog stanja gdje me tata dovozi u hitnu na rukama, nakon borbe da pomognu tim uništenim bubrezima nažalost ne uspijevaju i završavam na dijalizi. Prvo šok, pa šta je sad to, a dobro mislim si, par terapija i bit ću ja dobro. Ali… ne.

Gorka istina koja je uslijedila srušila je život u meni. Objasnili su mi da ću ići dugo na dijalizu, ili pak doživotno ako ne transplantiram bubreg. Pala sam u depresiju, razmišljala o lošim stvarima i što bi željela učiniti da skončam sve. Sreća moja pa mi je Bog dao divne prijatelje koji su me svaki tren pazili i bodrili, izvodili van i uvijek razvedravali.

Postepeno sam se navikla na dijalizu, prihvatila je. Puno sam molila, pričala s Bogom. Shvatila sam da nije kraj tu, od dijalize sam bacila štake, prohodala, kosti su me manje bolile, vratila me u život. Koliko god dijaliza bila strašna za curu od 21. godinu meni je spasila život. Samo sam zahvaljivala, Njemu. Pokazao mi je koliko ću dobiti ako Mu predam i onaj najmanji dio mog života i patnje, te bolesti.

Vrijeme je išlo, prolazi i par godina koliko sam već bila na dijalizi. Dolazim u Zagreb na promjenu katetera za dijalizu i obradu pretraga za listu transplantacije bubrega. Ostajem u bolnici pola godine. Kalvarija, jednom riječju. Četiri operacije, tri puta je moj život bio na ivici. Dosta drugih dijagnoza, vađenje drugih organa kao i bubrega, tromboza, epi napad i ostalih komplikacija koje su uslijedile.

27 godina bolesti naspram ovih pola godine bilo je ništa! Ja, moja bolest i On. Bilo je tu i onoga „a šta ako…“ Moram priznati da mi je tu čitanje Biblije pomoglo kao i molitva, čitanje Isusovih obećanja i djela ozdravljenja. Posebno i duhovne pjesme koje su me dizale, jedna koja mi je jako pomogla je „Bog te ljubi“. Tu Moj odnos s Njim jača i razvija se, produbljuje.

Većina ljudi s dijalize odlazi bez snage, o osmijehu i da ne govorimo. Znalo se to i meni dogoditi, naravno. Ali mene su uvijek pitali zašto se toliko smijem poslije dijalize, tako mala, a tako vedra i nakon višesatne dijalize. Nisam većini mogla objasniti u čemu je tajna, nisu me ljudi razumjeli. Moja tajna takoreći i snaga je bila On, Bog. Molila sam na dijalizi, često razgovarala s Bogom. Bilo je i smijeha kao i plača sa ostalim pacijentima, ali nekako svi oni, sestre i doktori postanu obitelj.

Četiri puta tjedno provoditi u bolnici s aparatom koji te održava na životu. I tako šest i pol godina. Nekad bi gonila inat i željela biti loše volje, ali nije mi dao. Pa se našalim „Ajde šta još?“ I onak’ meni zasvira dijalizni aparat. Pa kažem; „Dobro, razumila sam, vjerujem Ti. Tu si, sa mnom“, kao što i kaže, „Ne boj se, samo vjeruj“.

Nisam ja proživjela sve sama, zaista nitko nije toliko dovoljno jak da sam nosi korak do smrti na svojim leđima. Samo s Njim to možeš, samo sam s Njim mogla sve ovo podnijeti, sa mojim Isusom.

Ja znam da mnogi smatraju kako je zdravlje sve, kako si bogat kad imaš zdravlje. Iskreno smatram i moram reći da se ne slažem s tim. Istina, kad si zdrav sve možeš, i znam da smo samo ljudi i mislimo si neka smo zdravi bit će sve, lako za sve. Ali ljudi moji, zar se ne zapitamo gdje je Bog u svemu? Okej, zdrav si, sve je dobro. Baš kad smo i zdravi tada Ga ne smijemo zaboraviti.

Ja prva sam znala zaboraviti na Boga, na mog Stvoritelja kad je sve bilo dobro, i time se ne ponosim. Pravo bogatstvo života je Bog, sam živi Bog. Samo On i nitko više! Nikakvo zdravlje ili ti ne znam što. Dajem vam na razmišljanje, čemu i zdravlje ako nemate Boga u životu?

Domagoj kaže da sam drugačija iako nisam jedina koja se nosi s životnim križevima baš zbog osmijeha kojeg ne skidam, i što bih vam poručila. Pa, razumijem da je teško imati osmijeh kad se nosi patnja i bolest na leđima.

Poručila bih vam da ustrajete i ne odustajete jer će jednoga dana taj osmijeh zasjati na vama. Ni kod mene nije došao odmah, nego strpljivošću, i trenucima gdje mi se Bog očitovao. Tako ćete ga i očuvati, u kakvim god se situacijama nalazili, ključ svega je Bog. Okrenite pogled na Boga i Njegova obećanja. Vaše srce neka bude otvoreno Njemu, i On će se pobrinuti da osmijeh ostaje i kad mislite da nema izlaza.

U 27 godina bolesti, velike patnje i boli na svako moje pitanje ja sam dobila odgovore. Bilo je „zašto, umorna sam, ne mogu dalje, sama sam, nemoguće je…“, itd. da ne nabrajam sva najčešća pitanja kad se borimo s nečim. Odgovore sam dobila, jednostavno je. Samo sam trebala otvoriti oči srca i dopustiti Mu da mi pokaže: „Ja ću te odmoriti“ (Mt 11:28-30), „Moja je milost dovoljna“ (2Kor 12:9), „Nikad te neću napustiti“ (Hb 13:5), „Sve je moguće“ (Lk 18:27), „Ja ću te voditi“ (Izr 3:5-6) itd. U tome su se krili moji odgovorili, i nikad se više nisam zapitala ta pitanja.

Prije sam tvrdila da ništa od toga što prolazim nema smisla, grdno sam se prevarila, patnja ima smisla, itekako! Nema dalje. Smisao svega je Bog, ne znam kako bi Mu došla još bliže da nije bilo ovoga trnovitog puta. Vrijedi, to vam mogu reći, SVE BIH PONOVILA SAMO DA GA NIKAD NE IZGUBIM.

Nakon šest ipol godina dijalize i godina čekanja na listi za transplantaciju bubrega dolazi i moje vrijeme! 15. lipnja prošle godine je bila transplantacija. Bilo je dosta komplikacija u kojima mi se Bog očitovao, i opet mi došao pokazati koliki je! I možda mnogo toga ovoliko ne zaslužujem da dobijem kao ovu milost Božju da me spasi ali On mi sve s ljubavlju daruje.

Još uvijek traje oporavak i strogo čuvanje, a ja se osjećam bolje nego ikada.
Presretna sam i zaista preprezahvalna Bogu na svemu! Po svemu sam naučila da je život jako kratak i da ga ne cijenimo koliko bi trebali, a vjerujte mi, jednom kad izgubite što imate bit će kasno.

Patnja je na blagoslov, kao i ova bolest. Ja danas zahvaljujem za moju bolest i sve što sam prošla. To me ojačalo i izgradilo. Postala sam svjesna pravih vrijednosti kao i samoga Boga – da je svaki sekund uz mene, moja zaštita u svemu. Izgrađuje me iz dana u dan, produbljuje u vjeri i snazi. Džabe i zdravlje ako nemaš Najvećeg od svega!

Definitivno moj život nema neki naslov, mislim nisam o tome do sada razmišljala na taj način ali… Rekla bih da je moj život vrijeme i rast s Bogom za vječni život koji nam svima sprema, svi bi trebali težiti k tome. Opisala bi ga kao sretan i plodonosan život, na kraju krajeva ništa mi nije falilo. Imala sam sve, zdravlje je tek puki kamenčić zakinut koji mi nije na prvom mjestu, jer ponavljam: Što vrijedi i da sve postignem ako Boga nemam?

Željela bih još nešto poručiti svima vama koji ne nalazite radosti i sreće unatoč Radosnoj vijesti… Znam da je teško, ali nemojte odustati. Svjetlo dolazi, uvijek dođe. I neće biti lako ali ustrajte! Molite i pričajte s Isusom, samo On može razumjeti i samo će vas On najbolje čuti.Odgovor će doći, tebi što se sad boriš, tebi što trpiš bol, tebi što ne vidiš izlaza…

Milost dolazi i obasjati će te i spasiti. Uvijek tražite Njegovu volju, „neka bude Tvoja volja Oče“ sa povjerenjem, u molitvi izrecite. Tako sam ja činila i zaista kad Mu ne daješ neki ultimatum tipa „Molim te Bože učini to i to, eto ja ću biti bolji/a, neću više raditi to i to…“ nego kad s vjerom i povjerenjem izrekneš „Budi volja Tvoja“, tu je Živi Bog! Tu dolazi očitovanje Živoga Boga.

Čuda tek dolaze, budite strpljivi. Bog je moj štit! „Nemojte se umoriti tražeći, vjera čini čuda.“, kaže sv. Mala Terezija.

MISIJA / NIKOLINA PINJUH / HKM

na vrh članka