Kantači Gospina plača u Imotskoj i Vrgoračkoj krajini čuvari tradicije: Kantat ćemo dok nas bude!

Kantači Gospina plača u Imotskoj i Vrgoračkoj krajini čuvari tradicije: Kantat ćemo dok nas bude!

Utvrđeno je da na području Imotske i Vrgoračke krajine ima 386 kantača, nositelja dobra, pa će svaki od njih na svoje kućne adrese dobiti rješenje kojim im se priznaje status čuvara tradicije.

Muka gorka Gospodina,
Isukrsta Božjeg Sina,

Po Ivanu evanđelisti,
Koji Gospi plač navi'sti.

Plačnim glasom sve vas molju
Čujte Majke sad nevolju
Kojano vas na plač zove,
Jer u gorkim mukam' plove;
Zove duše Bogu mile
Da zajedno s njom procvile.

Vi pošteni redovnici,
Isusovi nasljednici,
Slatke pjesme ostavite,
Plačne glase sad počnite,
Sada crkve porušite
Te za meštrom svi tužite,
I puk na plač probudite,
Za Isusom procvilite.

Tako kantaju "Gospin plač" kantači iz Imotske i Vrgoračke krajine, a njihovo kantanje Ministarstvo kulture RH uvrstilo je na reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske! Odluku je donijelo Stručno povjerenstvo za utvrđivanje kulturnih dobara Republike Hrvatske na prijedlog Konzervatorskog odjela u Imotskom.

Utvrđeno je da na području Imotske i Vrgoračke krajine ima 386 kantača, nositelja dobra, pa će svaki od njih na svoje kućne adrese dobiti rješenje kojim im se priznaje status čuvara tradicije, čime im se daje i obveza čuvanja i razvijanja ovoga fenomena, što njima i neće teško pasti jer većina kanta otkad zna za sebe. S kantanjem se raste i živi u ovome kraju. Kantanje je zabilježeno u imotskim župama Runovići, Zmijavci, Podbablje, Poljica, Zagvozd, Slivno, Vinjani, Krstatice i Župa Biokovska te u vrgoračkim župama Rašćane, Poljica Kozička i Kozica.

Kulturni identitet

Kantanje je specifična vrsta glazbovanja – arhaičan glazbeni fenomen "pjevanja" "Gospina plača" u određenim župama Imotske i Vrgoračke krajine te je važan dio njihova kulturnog identiteta. Sastavni je segment života čovjeka Imotske i Vrgoračke krajine i cijele društvene zajednice, koji se usmenom predajom, unatrag nekoliko stoljeća, prenosi s generacije na generaciju. Ono je važan i integralan dio religijskog života. Svoju kulminaciju doživljava na Veliki petak, u paraliturgijskim procesijama koje su od ranih jutarnjih do kasnih večernjih sati poznate i prakticirane u svim selima Imotske i Vrgoračke krajine.

Najveće zasluge za priznavanje statusa kulturnog dobra pripadaju etnologinji Nikolini Luketić Deliji, višoj stručnoj savjetnici u Konzervatorskom odjelu u Imotskom, koja s Imotskim nema ama baš nikakve veze. Ova Ogulinka se nakon udaje preselila u Opuzen i za mjesto svoga rada izabrala radije Imotski nego Split ili Dubrovnik! I nije se, kaže, pokajala!

– Cijeli postupak same zaštite trajao je oko godinu i pol dana, a sama zaštita ne bi bila moguća da kantači ne žive taj običaj kantanja "Gospina plača". Već je prof. Ćaleta prije 15-ak godina počeo istraživati tu posebnost, a ja sam kao etnologinja počela istraživati ovaj običaj u svih 40 dana korizme. Prošla sam sve župe Imotske krajine gdje se kanta "Gospin plač" – kaže savjetnica Luketić Delija. Osobno je lani na Veliki petak pohodila sedam procesija, i to u Slivnu, Krstaticama, Župi Biokovskoj, Vinjanima, Zmijavcima, Runoviću i Zagvozdu, kako bi snimila najspecifičnije elemente, što će joj poslužiti za film, a planira to sve pretočiti i u knjigu kako bi sve ostalo zapisano i dokumentirano.

– Sretna sam zbog toga priznanja. Ljudi su to zaslužili, a ja sam ostala zadivljena snagom njihova kantanja i kao vjernica i kao etnologinja – priznaje nam savjetnica. I poučava nas kako se ovdje kanta po tri "Gospina plača", a sva tri su napisali franjevci. To je "Gospin plač" bosanskog franjevca fra Matije Divkovića (1563. – 1632.), potom je "Gospin plač" hrvatskoga vjerskog pisca i jezikoslovca fra Tome Babića (1680. – 1750.), te "Gospin plač" franjevca, filozofa, teologa i pisca fra Petra Kneževića (1702. – 1768.)

Većina stihova svih tih verzija "Gospina plača" je u osmercu, a svi tekstovi imaju više od 300 dvostihova. Kantanje se u pravilu izvodi dvoglasno, pretežito u parovima. Iako je kantanje srodno dominantnom tradicijskom pjevanju – gangi, nema šanse da kantači u korizmi zagangaju jer je to vrijeme kad se kanta. I kazivači i kantači naglašavaju da je ganga svjetovna pjesma, dok je kantanje duhovna pjesma.

U skupinama i parovima

– U tradiciji je kantanje u skupinama, a najučestalije je kantanje u parovima (dva kantača – Runovići, Zmijavci, Poljica, Zagvozd, Župa Biokovska, Grubina, Krstatice, Gornje Podbablje, Drum), iako postoje i kombinacije od tri (Slivno) ili četiri i više (Vinjani) kantača. Jedan manji dio starijih kantača stihove zna napamet, a većini kantača je dovoljno samo pogledati početak stiha u knjižici da bi ga se prisjetili. Prema kazivanjima današnjih kantača, u procesijama od pamtivijeka kantaju muškarci, i to isključivo za vrijeme korizme, dok svoju kulminaciju kantanje doživljava tijekom same procesije na Veliki petak – zabilježeno je u dokumentu Ministarstva kulture.

– Kantanje je važno jer je to lokalna tradicija, unikatna u Imotskoj krajini i nekoliko župa Vrgoračke krajine, što je najvažnije, nevjerojatna je raznolikost u mjestima gdje se kanta, a svugdje je vezana uz korizmu te kulminaciju doživljava u procesijama Velikoga petka – pojašnjava voditelj Zavičajnog muzeja Imotski Branimir Leko.

Kantanje, kaže Leko, nije pjevanje.
– Iz poštovanja prema Isusovoj muci, nema pjevanja, sviranja ni glazbovanja u korizmi. Kantanje je plač za Isusom, naricanje. Kantaju i žene u polju, u kući... ali u procesiji na Veliki petak od pamtivijeka kantaju isključivo muškarci jer je to i zahtjevno, procesije su vrlo duge, od tri pa čak do 30 kilometara. U svakom se mjestu kanta drukčije, ali je sadržaj isti – pojašnjava Leko.

– Sad kad je kantanje proglašeno zaštićenom baštinom, lakše ga je i sačuvati, jer dosad možda nismo bili toliko ni svjesni vrijednosti svega toga. Konzervatori su to htjeli zaštititi, a mi smo napravili izložbu i par radionicama da to što je mogu više približimo ljudima. Kantanje treba brendirati kao prepoznatljiv izričaj našeg kraja, a dobro je da se ono poučava i u školama. Prve zapise o kantanju bilježimo s kraja 17. stoljeća, a je li ta tradicija i dulja, ne znamo, nemamo zapisa o tome – kaže Leko. Zanimljivo je da se najstarija knjižica "Muke Isusove" i "Gospina plača" u našem kraju čuva u Slivnu, tiskana je 1851. godine, što znači da je stara 168 godina!

Umisto gange u korizmi

Jedan od 386 priznatih kantača "Versa Muke Isusove" je i Perica Tucak iz Runovića, koji je kantat počeo s 23 godine života, dok je studirao, i kantat će, kaže, dokle god bude mogao!
– Kantači su obični ljudi, s kantanjem su odrasli i za kantanje nije potrebno posebno glazbeno obrazovanje – pojašnjava Tucak. Iako u kantanju ima i arhaičnih riječi, ne boji se da će kantanje nestati. Za kantanje se dolazi kući iz Splita, Zagreba i Njemačke.

– U nas u Runoviću je prošle godine bilo 20-ak parova koji su krenuli iz crkve. Kanta se u paru, a kantači su uglavnom muški. Žene kantaju, ali ne za križem u procesiji. Kad god se nađemo, možemo zakantat u korizmi umisto gange. Kantanje nije vezano uz godine, jer ima kantača u dobi od 18 do 80 godina. Ove godine prvi put nije kanta dosad najstariji kantač Ivan Jukić Bibe, koji je navršio 80 godina, a kanta je 71 godinu! Po kantačkom stažu, u Runoviću su najstarija dvojica kantača koji su 39. godište. To su Vlade Biočić Džodžić, koji kanta 64 godine, i Ivan Čale Dušanović, koji kanta 59 godina! Oni su prvi za križem. A imamo i onih rođenih 90. Imamo primjer i da prvi put kantaju ćaća, rođen 1954., i sin, rođen 1991. godine. A prvi svećenik koji je išao za križem bio je 90-ih godina fra Luka Livaja, danas pokojni. Dotad svećenici nisu išli za križem – kaže Tucak.

Ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta Imotski Ankica Jukić smatra važnim to što je država prepoznala kantanje kao vrijednost.
– Kao krovnoj ustanovi za kulturu u Gradu, nama je sada zadatak da kantanje što više promoviramo, prikazujemo i očuvamo. S profesorima glazbene kulture planiramo radionice u školama u doba korizme, jer nam je cilj da naučimo mlade kantanju. Da svake godine samo jedno dijete dovedemo, uspjeli smo. Sad nam je lakše, ali imamo obvezu to dizati na jednu veću razinu – kaže ravnateljica. Pučko otvoreno učilište Imotski je, uz Konzervatorski odjel u Imotskom, bilo organizator manifestacije "Sine Božji, budi faljen", održane tijekom korizme. 

Tijekom te manifestacije, koja je imala za cilj upravo predstavljanje i očuvanje ovoga fenomena, u imotskim su župama održani koncerti "Uputi se tužna mati", a prikazana je i izložba "Dva pasionska fenomena Imotske krajine". Čitav projekt je, kroz financijsku i logističku potporu, podržao i Grad Imotski, koji se na taj način uključio u očuvanje ovoga fenomena. Projekt su podržale i općine na čijem se području nalaze župe u kojima je zabilježen ovaj fenomen, a kantači, zbor Gospe od Anđela iz Imotskog i izložba gostovali su i u Osijeku, Vinkovcima i Vukovaru, gdje su se predstavili koncertom "Uputi se tužna mati", koji su još prije 15-ak godina osmislili Joško Ćaleta i Anđelko Nikolić.

– Od ove godine će Pučko otvoreno učilište Imotski ovaj projekt prijaviti na natječaju "Nematerijalna kulturna baština Republike Hrvatske" te očekujemo još veću financijsku podršku Ministarstva kulture RH, a sad se možemo kandidirati i za EU projekte – zaključuje ravnateljica.

Sela i običaji

Anđelko Nikolić ističe kako je on samo jedna mala karika u tom važnom lancu, dok je Joško Ćaleta svjetska faca.
– Napjevi su nevjerojatno različiti, jer koliko je sela, toliko je i običaja, pa ni mi nismo sve to znali dok nismo počeli istraživati. Bio je prekrasan osjećaj otkrivati tu našu baštinu, a sad kad je priznata i s državne razine, bit će nam je puno lakše očuvati jer u nas kantaju sve generacije, od djece do starijih ljudi. I tako će biti dok nas bude – zaključuje Nikolić.

Piše Snježana Šetka
Izvor: Misija

na vrh članka