Vesela Dujmić: Neka Gospodin izliječi nas 'zdrave' od sebičnosti i svih bolesti kojih smo prepuni

Vesela Dujmić: Neka Gospodin izliječi nas 'zdrave' od sebičnosti i svih bolesti kojih smo prepuni

Nedjelja je. Uzimam vrijeme zapisati ono zbog čega sam jutros imala orošene oči. I jutros, i jučer, duša mi je potresena. Pokatkad dušu potresaju teški događaji, a pokatkad Gospodin doista spusti svoju milost tako opipljivo, tako posebno, a tako nevidljivo, i to danima prebirem, prebirem, a zatim pohranjujem u riznicu duše, gdje skupljam svoje blagoslove.

Večer prije dobijem obavijest s detaljima vezanima za hodočašće u Primošten. Bubne me u glavu svjesnost da sam smetnula s uma. Ne mogu vjerovati da sam zaboravila, a sve sam isplanirala, kako ću nakon posla odmah krenuti bez vraćanja kući jer nemam vremena za to. Suprug je već zaspao i nisam stigla ni reći mu za Primošten, a ranije sam zaboravila. 

Hodočašće je s osobama s posebnim potrebama uz pratnju nas volontera iz crkve sv. Filipa Nerija. Polazimo iz Splita, i zaustavljamo se putem po naše prijatelje iz Kaštela. A ja sam zaboravila. Sad mi sto razloga prolazi glavom da ne idem. Pa suprugu nisam ni rekla, pa kako ću ga ujutro buditi i govoriti mu u zadnji čas, pa nisam se organizirala, pa bit ću nakon posla umorna. Je li to napast, Bože moj, da ne idem? Sigurno jest. Neću to slušati. 

Sutradan, nakon posla, okrijepim se kod moje sestre koja je inzistirala da dođem, i eto me prema našem autobusu. Sive majice s Isusovim likom već su pored autobusa. I naši prijatelji. Posebni prijatelji. Velika je vrućina bila iako je datum 31. kolovoz. Ali, to nije važno. Naši prijatelji s posebnim potrebama sve strpljivo podnose, pa kako bi se mi kojima je lakše, žalili. 

Primošten oduševljava svojom ljepotom, urednošću, mirom. Ovo nam je treći posjet tom gradiću, ali ovaj put idemo u drugu crkvu, na uzvisini. Crkva je to svetog Jurja, ispred koje nas, radostan, dočekuje župnik don Jurica Petković. Odmah se s nama pozdravlja, na licu mu blista osmijeh prepoznavanja svojih. 

Sve je organizirano za nas, za naše potrebe. Prijevoz električnim vozilima naših osoba u kolicima, poslije mise zakuska, sladoled kod naše volonterke koja živi u Primoštenu, zatim prijevoz do brda na kojem je veličanstveni kip Gospe Loretske, oko kojeg se na kraju okupimo u molitvi svete krunice. Krunicu molimo i u autobusu tijekom vožnje. Molimo i za naš siguran put, i za našeg vozača, i za potrebe koje se dogode putem. Nikad i nigdje bez molitve, tako da naša druženja budu potpuna, da budu prvenstveno hodočašća.

Čim je krenulo Čitanje, zaplakala sam.
1Sol 4, 9-11: Braćo!
"O bratoljublju vam nije potrebno pisati. Ta i sami ste od Boga naučili ljubiti jedni druge, a to doista i činite prema svoj braći u cijeloj Makedoniji. Samo vas, braćo, potičemo da u tom još više uznapredujete i trsite se mirno živjeti, svoje činiti i raditi svojim rukama, kako smo vam zapovjedili."

Čim sam čula riječ "bratoljublje" srce se moje rastvorilo sasvim. Gledala sam svoju braću u klupama i ispred klupa, u kolicima. Gledala sam u njima svog Isusa, osobito u najnemoćnijima. Shvatila sam opet iznova, i iznova, blagoslovljenost kojom je ovaj svijet ispunjen upravo po njima. Prošla mi je misao srcem kako se svijet želi riješiti svog blagoslova želeći usmrtiti one koji nisu "savršeni", i to u majčinoj utrobi, ne znajući da time uništava ono najbolje što nam je darovano. Uništava i eliminira iz ovog svijeta najčistije, najnevinije, najvrijedinije. 

Što će nam ostati kad ubijemo nevinost dječjih očiju, nevinost koja ostaje nedirnuta pokvarenošću svijeta, usred te pokvarenosti? Gdje će Gospodin naći onih pedeset, deset, pet, zbog kojih bi spasio gradove i države ako im mi ne dopustimo da se rode? Kome ćemo mi iskazati ljubav ako ubijemo ljubav samu, a oni su upravo to?

Zaplakah jer sam gotovo zaboravila poći, zaplakah jer sam imala sto izgovora da ne idem, zaplakah jer mi je Gospodin opet posvijestio da je to napast koja želi spriječiti milost. Prije nego sam uopće krenula tog jutra na posao, suprug je ustao da popijemo zajedno kavu. Rekoh mu sve a on mi samo reče: "Ako si dopustiš da ne ideš kad možeš, ubrzo ćeš prestati ići uopće."

U Evanđelju ( Mt 25, 14-30 ), Isus mi je opet dao misliti, o nama volonterima kojima je dao priliku koristiti darovane nam talente. Za sva hodočašća, osobito ona koja traju po nekoliko dana, kao npr. u Lurd i Međugorje, potrebna je sposobnost, tojest dar organiziranja. Postoje osobe među nama koje izvrsno obavljaju te, meni naprimjer, izuzetno zahtjevne zadatke. 

Postoje osobe koje voze kolica, koriste snagu koju im je Gospodin dao. Vidim osobe koje su s puno nježnosti u pogledu, pokretu, glasu, uvijek nasmiješene, razgovaraju s našim prijateljima. Radost im blista s lica. Ima onih koji lijepo pjevaju. Ima tu raznoraznih talenata i ne stoje zakopani u zemlji. Nekako, dok ih sve gledam, vidim kako je zajednički nazivnik svih njihovih talenata LJUBAV. Ljubav Kristova koja ih je privukla, osvojila, zadužila. Ljubav kojoj su se htjeli odazvati, a Isus im je pokazao gdje i kako.

Don Jurica je nadahnuto propovijedao i zamolio osobe koje pratimo - molitvu. Molitvu za nas "zdrave", da nas Gospodin izliječi od nedostatka empatije, od zatvorenosti, sebičnosti i svih bolesti kojih smo prepuni. Pitao je kako oni nas vide, što smo mi volonteri njima. Crkvom se prolomilo sa svih strana: PRIJATELJI, PRIJATELJI, NAŠI PRIJATELJI! Ovo je bio naganutljiviji trenutak u ovom danu, a i ne samo danu, ovo je jedan od dragocjenih trenutaka koje ću spremiti i čuvati dok dišem. 

Svećenik je dodao: "Oni su vaši anđeli čuvari". ANĐELI, ANĐELI... čulo se sa svih strana. Nisam se osjećala dostojnom tih titula, ovo su najveće titule koje postoje na svijetu, ljudi moji... I sad plačem i ne mogu prestati... čime sam to zaslužila Isuse moj. Koliko nedostataka, koliko nesavršenosti, mana, u meni samoj, i u ljudima oko sebe stalno nalazim... a ti me, nas, iznova darivaš dovodeći nas u blizinu i u društvo ovakvih prijatelja...

Rekao si, Isuse, da nitko nema veće ljubavi od ove; da život svoj položi za svoje prijatelje (Ivan 15,13). Mi ne polažemo život za svoje prijatelje, dajemo im tek svog vremena i svoje ljubavi, a oni nas daruju neizmjerno više, i oni su naši prijatelji. Oni nam daju svoje povjerenje, da ćemo paziti dok ih iznosimo iz autobusa, ili dok ih nosimo u kolicima preko stepeništa. Oni idu s nama kud ih vodimo, s povjerenjem. Oni dopuštaju da ulazimo u njihovu intimu, oni nam daju biti blizu... Njihovi roditelji dopuštaju nam biti ruka i korak njihovoj dragocjenoj djeci. 

Gledam ruke koje ne mogu same, noge koje trebaju nečiju ruku, gledam u njima priliku, ponudu ljubavi. Dođi, pruži ruku drugome i primit ćeš daleko više od onog što si dao. Primit ćeš nebeske dare. Trajne i neraspadljive. 

U trenutku dok se crkvom na sve strane čuje ANĐELI, ANĐELI, i dok naši prijatelji rado prihvaćaju i tu misao, da smo mi njihovi anđeli čuvari, djevojka pored mene, čiju mi je blizinu Bog na poseban način darovao ovog puta, pogleda me svojim velikim, smeđim očima i rekne mi naglas: "Svi smo mi anđeli čuvari." 

Rekoh, uvjerena da je tako, videći u njoj i u njima svima njima čuvare naših duša: "Jesmo!" Nasmiješila mi se. Poslije mise, gledajući po crkvi slike rekla mi je: "U Raju su svi nasmijani." Odgovorih da jesu, i da tamo nema boli ni patnje. Tražila sam po zidovima crkve nasmiješene stanovnike neba, no ni na jednoj slici ih nisam našla. 

Uz završnu misnu pjesmu, ruke su se dizale. Pljeskali smo Isusu našem. I ja, koja ne volim dizanje ruku ni pljeskanje rukama u crkvi, ovdje sam to mogla činiti, jer su tu moji prijatelji koji svim srcem žive ono što pjevaju i svom dušom plješću svom Isusu. S njima su pale sve ograde s moga srca, i ruke se podigle bez ikakavih ograničenja. 

Pokatkad sam tako ranjena od ljudi. Poželim se sakriti. Čini se da mi je dosta boli i ranjavanja. Pa se pitam jesam li preranjiva. A onda si predbacujem; zar mislim da sam bolja od drugih?! Tko zna koliko ja njih ranjavam a to ne znam, kao što ni oni koji mene rane ne znaju. No, teško je ljubiti. Teško je ljubiti i sebe i druge sa svime što jesmo. 

Kako se odjenuti? Kako učiniti korak? To nisu pitanja s kojima se ja i drugi zdravi opterećujemo. Koliko smo zahvalni? Tako lako ulazimo u sukobe oko nebitnog, tako nam je bitno biti u pravu... A ovdje, među našim prijateljima, uvedeni smo u školu ljubavi. S njima je lakše ljubiti i one koji su teži, jer vidimo bolje sebe i svoje manjkavosti, pa postajemo milosrdniji.

Dan se nastavio uz sladoled, zatim uz kip Gospe Loretske, molitvu, zajedništvo, ljubav...
Vratili smo se svojim domovima, srdaca bogatijih. Uskoro nas čeka novi susret, kojem se radujemo. A srcem odjekuje pjesma samo jedne riječi koja se ponavlja: PRIJATELJI, PRIJATELJI, NAŠI PRIJATELJI...

Piše Vesela Dujmić/MISIJA

na vrh članka