Hvala ti Bože što se ne umaraš govoriti mi kroz dječje oči

Hvala ti Bože što se ne umaraš govoriti mi kroz dječje oči

Ima jedan lijek koji mi nikad ne uskrati svoje djelovanje. Nikad ne stvori otpornost ako ga prečesto uzimam. To su susreti s djecom.

Kad me duša boli ili ju strah obuzima, kad budućnost prijeti, a sadašnjost me guši, pogledam dijete.
Nečije dijete. Dijete u prolazu. Dijete na slici. Dijete na nekoj snimci.

Jučer vozim prema gradu i vidim pokraj auta prolaze mama i djevojčica. Mama joj nešto govori a ona držeći maminu ruku, susretne moj pogled. Njezin je bio tako njeźan, otvoren. Činilo mi se da se prepoznajemo ja i ta djevojčica. Ono nešto duboko, netaknuto, dječje, izroni u susretu s drugim djetetom. Ili samo gledajući djecu, promatrajuć njihovo življenje u sadašnjosti, njihovo povjerenje, sve postaje daleko i nebitno što me muči.

Djeca su moja molitva. Ona su moj izričaj Bogu. Moja blizina s Njim. Kroz njih malene dotičem Stvoritelja. - Vidi kako te ljubim, vidi koliko sve vas ljubim - On mi šapuće kroz dječje oči.

Prije par dana susrela sam na ulici oca koji nosi dijete. Obična slika a puna poruka. Dijete uopće ne razmišlja može li ga otac slučajno ispustiti. Takvo dijete i ja želim biti, Oče! 

A danas mi šalje prijateljica kratku snimku svoje male nećakinje i nedavno rođenog joj brace.
- Koga najviše voliš?
- Bracu.

On, maleni zamotuljak i njegova seka koja spušta poljupce i dira mu ručicu. - Najviše volim bracu. - govori ponosno seka.
Ma to me diže u nebo!

Hvala ti Bože na znakovima tvoje ljubavi. Hvala ti što se ne umaraš govoriti mi kroz dječje oči. Hvala ti što nikad nisi rekao: - Prevelika si da te nosim.

Hvala ti što me grliš čvrsto i ponavljaš u svoj djeci koju susrećem: - Ne boj se, neću te ispustiti!

PIŠE VESELA DUJMIĆ/MISIJA

na vrh članka