Don Mladen Parlov: Marija je prisutna u Crkvi u svim njezinim krizama i kušnjama

Don Mladen Parlov: Marija je prisutna u Crkvi u svim njezinim krizama i kušnjama

Sveti Pavao u više svojih poslanica izlaže Božji naum spasenja kao „otajstvo“. U konačnici može se zaključiti kako je za njega „otajstvo“ sam Isus Krist u kome je Otac nebeski iskazao svoju ljubav prema čovječanstvu.

Otajstvo spasenja koje Otac nebeski ostvaruje u i po svome Sinu u središtu ima Ženu, kao Božju suradnicu u djelu spasenja: „Kad dođe punina vremena odasla Bog svoga Sina, od Žene bi rođen…“ (Gal, 4,4). Punina vremena, koju Pavao spominje, oduvijek je planirana jer je u središtu svega Isus Krist, u kojemu, po kojemu i za kojega je sve stvoreno i jer sve stoji u njemu (usp. Kol, 1,11-16). 

Marija pripada „punini vremena“, pripada „otajstvu“, odnosno Božjem naumu spasenja. U tom naumu Mariji pripada odlučujuća uloga; dakako ne kao pasivnog sredstva nego kao djelatne Božje suradnice. Na toj liniji spisi Novoga zavjeta prikazuju Mariju i njezinu ulogu u djelu spasenja i otkupljenja: od scene Navještenja i događaja iz djetinjstva Isusove, preko Kane Galilejske pa do Kalvarije. 

Marija se nalazi u svim otajstvima života i poslanja Isusa Krista, štoviše kao neodvojiva od tih otajstava. Ako bismo Marijinu prisutnost i sudjelovanje u „otajstvu“, tj. u Božjem naumu spasenja htjeli sažeti te prikazati na simboličkoj razini mogli bismo zaključiti kako je Marija: Djevica i Majka početaka; Djevica i Majka prijelaza i tranzicija; Djevica i Majka krizi i kušnji.

Marija je Djevica i Majka početak nove ekonomije spasenja i novih duhovnih rađanja. Svojim pristankom omogućuje najveće od svih čudesa, otajstvo Utjelovljenja, s kojim počinje djelo otkupljenja. U Kani Galilejskoj na Marijinu molbu njezin Sin čini prvo čudo te, kako izvješćuje Ivan, „povjerovaše u njega njegovi učenici“ (Iv 2,11). Ivan kao da sugerira kako je Marijina vjera postala početak i poticaj vjere Isusovih učenika. 

Nije pogrješno zaključiti kako se Marija nalazi na početku svake crkvene inicijative koja se prepoznaje kao volja Božja te koja ima za cilj Boga proslaviti, a ljudima biti na posvećenje i spasenje. Gotovo kroz svu povijest Crkve, sve do današnjih dana, sve crkvene inicijative i gotovo na svim razinama – poput osnutka novih redova i redovničkih zajednica, samostana, sjemeništa, bolnica itd. – stavljale su se pod zaštitu Blažene Djevice Marije koja je prepoznata i prepoznavana kao "početak svijeta boljega – origo mundi melioris". 

S Marijom se kreće u novo djelo; pod njezinom zaštitom i njezinom vodstvom želi se provesti i kraju privesti ono što se percipira kao volja Božja u tom trenutku. S Marijom se najbolje ide u pothvate koje Bog želi i koje blagoslivlja.

Marija je Djevica i Majka prijelaza i tranzicije iz staroga u novo. S Marijom se prelazi iz Staroga u Novi savez i zavjet; u Mariji sinagoga prelazi u Crkvu; u Mariji novi narod Božji na Božju ponudu spasenja po novom savezu izgovara svoj: „Neka mu bude po tvojoj riječi“ (Lk 1,38). Marija, koju Marko prikazuje kao židovku na putu vjere, postaje prva Kristova učenica i suradnica. Po Kristovu uskrsnuću u dvorani Posljednje večere s učenicima čeka silazak Duha. Ili, bolje reći, učenici okupljeni oko Marije – Majke, iščekuju obećanje Očevo, kako bi u snazi Duha nastavili poslanje svoga Učitelja. U tom poslanju sudjeluje i Marija. 

Sva crkvena povijest pokazuje kako je Marija prisutna u prijelaznim, prijelomnim vremenima, u vremenima kad se čini da jedan svijet nestaje, a drugi još nije nastao; prisutna je kako bi pomogla, zaštitila, uputila i na putu spasenja vodila one koje je njezin Sin svojom krvlju otkupio. Tome služe i brojna njezina ukazanja kroz svu povijest i diljem svijeta. Gledajući na Mariju, kao znak pouzdane nade, u prijelaznim vremenima nastale su i nastaju brojne crkvene kongregacije, redovi, bratovštine i pokreti koji, po uzoru na Mariju, iskazuju žar prema svetosti te pružaju svjedočanstvo evanđeoske novosti.

Marija je Djevica i Majka kriza i kušnji. Iako je osobno bila očuvana od ljage istočnoga grijeha i svakog osobnog grijeha, a tako i od ropstva đavlu, no nije bila pošteđena boli i patnje. Upoznala je život u siromaštvu i progonstvu; proživljavala je trenutke tjeskobe i patnje, koji su kulminirali na Kalvariji kada je zajedno sa Sinom Patnikom iskusila najdublju i najveću patnju koje netko može proživjeti. Doista joj je mač boli probo dušu. 

Marija je prisutna i u povijesnom hodu Crkve prema nebeskoj Domovini, u svim njezinim krizama i kušnjama. Marijina proslava u nebeskoj slavi ne znači i njezinu odsutnost iz zemaljske Crkve; naprotiv, upravo joj njezina proslava omogućuje sudjelovanje u Božjoj ljubavi prema ljudima, a ta ljubav nadilazi granice prostora i vremena.

Piše: don Mladen Parlov

na vrh članka