Nadbiskup Puljić: Treba graditi porušene mostove povjerenja između muslimanskog i kršćanskog svijeta

Nadbiskup Puljić: Treba graditi porušene mostove povjerenja između muslimanskog i kršćanskog svijeta

U Zagrebu je u utorak 4. veljače počela konferencija međureligijskog i multietničkog dijaloga „Ljudsko bratstvo – temelj mira i stabilnosti u svijetu“ u organizaciji Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, Lige muslimanskog svijeta i Hrvatske biskupske konferencije, a pod pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske, predsjednika Hrvatskog sabora, predsjednika Vlade Republike Hrvatske te gradonačelnika Grada Zagreba. Dvodnevna konferencija okuplja predstavnike vjerskih zajednica iz cijelog svijeta, a održava se u okviru programa predsjedanja Republike Hrvatske Vijećem Europske unije.

Uz srdačnu dobrodošlicu u Zagreb, glavni grad RH, želim dobar dan svima koji ste se okupili na konferenciji o „Ljudskom bratstvu kao temelju sigurnosti i mira u svijetu“. Konferenciju je, kao što vidite u programu, organiziralo „Glavno tajništvo Lige muslimanskog svijeta“ i Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj u suradnji s HBK. Konferencija se odvija pod visokim pokroviteljstvom predsjednice RH gospođe Kolinde Grabar Kitarović, predsjednika Hrvatskog sabora gosp. Gordana Jandrokovića, predsjednika Vlade RH gosp. Andreja Plenkovića i gradonačelnika Grada Zagreba gosp. Milana Bandića.

Prošle godine upravo 4. veljače 2019. Papa Franjo je, u prigodi prvog posjeta u povijesti Arapskom poluotoku, potpisao „Deklaraciju o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot“ skupa s imamom džamije Al-Azhar, Ahmadom Al-Tayyibom u Abu Dhabiju.

Nakon potpisivanja Deklaracije Papa Franjo je kazao kako „nema alternative: Ili gradimo budućnost zajedno, ili neće biti budućnosti“, te dodao da se „religije ne mogu odreći hitnog zadatka gradnje mostova među narodima i kulturama“. U svom govoru usredotočio se na teme „bratstva, suradnje, obrazovanja, pravde i uključenosti“. Deklaraciju, koja obvezuje vjerske vođe da rade zajedno i odbacuju svaki vid nasilja i radikalizma, supotpisao je i šeik Mohammed bin Rashid Al-Maktoum, premijer Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) koji je bio domaćin svečanosti u glavnom gradu Abu Dhabiju.

Ova konferencija u Zagrebu (4.-5. veljače 2020.) s pet predviđenih tema (“Ljudsko bratstvo i vjerske, etničke i kulturološke različitosti”; “Zajedno naspram izazova”; “Konstruktivnom idejom do jačanja mira i sigurnosti”; “Mekkanska deklaracija, novi ugovor o bratstvu i humanosti”, te “Uređeni odnosi u državi temelj su miru i sigurnosti”-hrvatski primjer) čini se da ima nakanu produbiti neke od ideja iz „Deklaracije o ljudskom bratstvu za mir u svijetu..“ koje su na današnji dan, 4. 02. 2019., potpisali Papa Franjo i Ahmad Al-Tayyib u Abu Dhabiju.

Dokument „o ljudskom bratstvu“ potrebno je staviti u kontekst velikog crkvenog i društvenog događaja u drugoj polovici prošloga stoljeća, to jest Drugog Vatikanskog Sabora (1962.-1965.). Sazvao ga je i otvorio papa Ivan XXIII. (1881.-1963.), a nakon njegove smrti nastavio i uspješno priveo kraju papa Pavao VI. (1897.-1978.). Obojicu ovih velikih papa Crkva je proglasila svetima. Za papu Ivana XXIII. znamo da je žarko „želio Crkvu koja se otvara svijetu, koja osluškuje puls svoga stada, kao i Crkvu koja u novom proljeću s poštovanjem otvara dijalog s pripadnicima drugih religija“. 

Uz ovu posljednju želju osobito mu je bilo stalo da se konačno „odstrani svaka natruha antisemitizma“ kojega je nažalost bilo i u teoriji i u praksi. Valja se ovdje prisjetiti kako je dvije godine prije objave Deklaracije o nekršćanskim religijama, papa Ivan XXIII. objavio encikliku „Pacem in terris“ (Mir na zemlji, 1963.) u kojoj se svojski zauzeo za ljudsko dostojanstvo i za mir u svijetu. Bilo je to vrijeme kad je svijet bio na rubu globalnoga sukoba: U listopadu 1962. izbila je Kubanska kriza, a 1960. u Berlinu je podignut „zid srama“ i simbol „hladnoratovske podjele svijeta između političkih blokova“.

Enciklika je stoga naišla na dobar prijem među katolicima i u čitavom svijetu. Jer, „Dobri papa“, kako su zvali Ivana XXIII., obratio se „svim ljudima dobre volje“, progovorio „o svijetu bez granica i blokova“, zauzeo se za „prevlast dijaloga i pregovaranja u diplomaciji“, te pozdravio i pozvao ljude neka se „okupljaju oko onoga što ih ujedinjuje“. Enciklika je bila „poziv na suradnju i razum protiv bezumlja i ratovanja“.

Zauzimajući se „za pravo savjesti, tjelesne nepovredivosti, pravo na hranu, odjeću i liječenje“ (br. 11-14), Papa je zapravo stao u obranu čovjeka i njegovoga dostojanstva. Enciklika će stoga biti dobar motiv i poticaj u stvaranju saborske Deklaracije o odnosu s drugim religijama u kojoj se ističe potreba da u vidu „jedinstva i međusobne ljubavi ljudi i narodi „traže ono što ih vodi k zajedništvu“ (Proslov). U Deklaraciji se „osuđuju progon bilo koga“ i izražava „žaljenje zbog antisemitizma“; te u vidu „sveopćega bratstva ljudskoga roda osuđuje se svaka diskriminaciju“. Kristove pak vjernike žarko se moli i zaklinje „neka žive u miru sa svima, kao sinovi Oca koji je na nebesima“ (br. 5).

Čini mi se uputnim spomenuti ovdje kako je bilo različitih reakcija na objavu toga dokumenta. Kardinal Augustin Bea, predsjednik Tajništva za jedinstvo kršćana (osnovano 1960.) u prigodi proglašenja „Deklaracije Nostra aetate“ izjavio je kako dokument predstavlja „važan i obećavajući početak. Ali, ipak samo početak dugoga puta prema cilju stvaranja novoga čovječanstva u kojem će se svi ljudi osjećati i ponašati kao djeca istog Oca koji je na nebesima“. 

Međutim, već pri usvajanju nacrta Deklaracije bilo je velikih osporavanja u arapskom svijetu, pa su brojne arapske Vlade organizirale proteste protiv „izričito proizraelskoga dokumenta“, kako su govorili i tvrdili. Uznemirila ih je, naime, promjena stava Katoličke Crkve prema Židovima pa su govorili i pisali kako se tim „dokumentom podupire cionizam“. Nisu samo protestirali muslimani. Pridružili su im se i „arapski kršćani, katolici i pravoslavni, biskupi i patrijarsi“. Koptski patrijarh, Ćiril VI., na primjer, rekao je da je sada „sasvim jasno da dokument treba pripisati imperijalističkoj zavjeri koja želi iskoristiti Drugi Vatikanski sabor protiv Arapa“.

Pola stoljeća poslije pitamo se kako je na ovim prostorima primljena Deklaracija iz Abu Dhabija? Nakon „dugog puta prema cilju stvaranja novoga čovječanstva“, kako je govorio kardinal Bea o deklaraciji „Nostra aetate“, reakcije na Deklaraciju iz Abu Dhabija vrlo su pozitivne, kako među katolicima, tako i među muslimanima. Istina, bilo je i onih koji su to drugačije ocjenjivali, ali ostali su zanemariva manjina. 

Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu bio je prva akademska institucija koja je predstavila Deklaraciju iz Abu Dhabija, a na njoj su 7. svibnja 2019. govorili dr. sc. Aziz ef. Hasanović i doc. dr. sc. Tomislav Kovač. Bivši reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić iz Sarajeva objasnio je svojevremeno da je „posjet Pape Franje Abu Dhabiju bio povijesni događaj“. Posebice je čestitao i domaćinu i gostu na „dobroj volji da grade porušene mostove povjerenja između muslimanskog i kršćanskog svijeta“. 

Oduševljen tim „događajem bez presedana“, svoj osvrt završio je molitvom „neka nam u ozračju univerzalnoga bratstva pomogne Svevišnji Bog. Amin“. Ovom pozdravu na koncu dodajem dobre želje neka ova Konferencija u glavnom gradu Hrvatske bude plodno zborovanje u ozračju Deklaracije o „ljudskom bratstvu“ i s molitvom da Gospodar ljudskih srdaca i sudbina upravi noge naše na put mira. Živjeli svi i Bog vas blagoslovio.

misija / ika

na vrh članka