Ivan Miklenić: Sjećanje na žrtvu Vukovara i Škabrnje

Ivan Miklenić: Sjećanje na žrtvu Vukovara i Škabrnje

Teško stradanje Vukovara i Škabrnje 18. studenoga prije 26 godina i ove je godine privuklo pozornost gotovo čitave Hrvatske, svih ljudi dobre volje u Hrvatskoj kojima je stalo do istine. Premda 18. studenoga nije proglašen državnim praznikom, i ove godine organizirana događanja i spontane akcije te spontano ljudsko suosjećanje bili su prošireniji, veći, dublji i svjesniji negoli povodom ikojega službenoga hrvatskoga državnoga praznika.

Nije moguće nabrojiti gradove i mjesta u kojima je i ove godine barem nešto bilo organizirano povodom vukovarske žrtve, a, najvjerojatnije, nije moguće naći mjesta u kojem ne bi bilo ljudi koji su posebno suosjećali uz spomen na sve vukovarske žrtve i žrtve u Škabrnji. Posebno su katolički vjernici svoje suosjećanje iskazivali i molitvom, kako u samom Vukovaru i Škabrnji tako i diljem Hrvatske. Uz branitelje i udruge koje okupljaju članove obitelji koji su u agresiji ostali bez svojih dragih, bilo da su poginuli bilo da se još uvijek vode kao nestali, u iskazivanje spomena uključili su se ponegdje škole, ponegdje razne ustanove, ponegdje makar dio kulturnih djelatnika. Hrvatska radiotelevizija, kao javna televizija, primjerenim je programom dala svoj doprinos.

Pohvalu zaslužuje stoje u udarnom večernjem terminu na prvom programu ponovno emitirala igrani film »Harrisonovo cvijeće«, a na drugom programu prvi put iznimni, potresni dokumentarac »Sve je bio dobar san« o francuskom dobrovoljcu Jean-Michelu Nicolieru, koji je zvjerski ubijen u Vukovaru, a taj bi film trebao pogledati baš svaki hrvatski građanin.

Neosporan konsenzus najveće većine u Hrvatskoj

Tisuće i tisuće onih koji su se svrstali uz branitelje i državno vodstvo u kolonu sjećanja u Vukovaru, kao i oni koji su se uz branitelje i predstavnike vlasti svrstali u kolonu sjećanja u Skabrnji, kao i bezbrojni ljudi koji su diljem Hrvatske, u svojim mjestima, crkvama i svojim domovima na ikoji način očitovali svoje suosjećanje s hrvatskim žrtvama, iskazali su još jednom jedinstvo koje se može uspoređivati s jedinstvom kakvo je vladalo za vrijeme najveće ugroženosti od srpskih agresora. Takvo i ove godine očitovano jedinstvo zapravo je neosporan konsenzus najveće većine u Hrvatskoj o važnosti domovine Hrvatske, njezine obrane, o važnosti žrtava koje su za tu obranu darovane. Štoviše takvo očitovano jedinstvo više je nego očit konsenzus da je Domovinski rat jedini temelj moderne, suvremene, neovisne države Republike Hrvatske. Ta istina, premda se relativno rijetko ipak može čuti i iz usta pojedinih političara, morala bi postati prva i uvijek prisutna istina u hrvatskom javnom mnijenju, a za hrvatske vlasti, na svim razinama, morala bi biti stvarno polazište za svako djelovanje, kako u unutrašnjoj tako i u vanjskoj politici.

Ne smije se zaboraviti da spomen na žrtve, kako one pale u Vukovaru ili Škabrnji tako i na svim drugim mjestima, htio to tko ili ne htio, nužno budi bolna sjećanja, otvara nikad zacijeljene rane, posebno onima koji ne znaju ni gdje im počiva draga osoba. Svi ti članovi obitelji koji su u obrani Hrvatske izgubili najdraže zaslužuju također suosjećanje svih časnih ljudi dobre volje, ali i svih državnih i društvenih institucija. Katolička Crkva u Hrvatskoj i ove je godine na brojnim misama i molitvama iskazivala pijetet žrtvama i suosjećanje prema članovima njihovih obitelji. Na misi u Vukovaru požeški biskup Antun Škvorčević doslovno je istaknuo: »Zamka okrutno počinjenoga zla u Vukovaru na različite načine vreba i danas. To zlo nam želi stisnuti dušu, sapeti pamet, zarobiti nas u svoje okove, usmjeriti da živimo po njegovu diktatu, uvjeravajući nas kako je smisleno ono najbesmislenije: mrziti kao odgovor na počinjeno zlo i nanesenu nepravdu.

Nekažnjavanje zločinaca

Verbalna ratobornost na javnoj sceni kod nas prostor je u kojem zlo vrti svoje kolo, a mržnja brusi zube, umrtvljuje duše, vodi u sljepilo, truje sadašnjost i krade budućnost. U Vukovaru i Hrvatskoj potrebni su nam ljudi velika duha, osjetljive savjesti, sažalna srca, dalekovidni proroci koji odbacuju nasilje, praštanjem proširuju prostore slobode od zla u kojima sa svom bistrinom vide veličinu žrtve, svjedoče vjeru u pobjedu ljubavi te pamte prošlost očišćenu od mržnje u svoj snazi njezine poučljivosti.«

Također je podsjetio i na zadaću Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve: »Želio bih danas u Vukovaru izraziti nadu da će Katolička Crkva u Hrvatskoj i Srpska pravoslavna Crkva naći načina zajednički se zauzimati oko toga da Isus Krist u nama razori zlo i podjele, kako ne bismo bili jedni protiv drugih, da on bude naš mirte nam Hrvatska bude zajednički dom.« I u Škabrnji vojni biskup Jure Bogdan pozvao je na opraštanje te je podsjetio: »Ne može se mržnjom pobijediti mržnja. Ne može se osvetom pobijediti zlo. Ako na zlo pokušavamo odgovoriti istom mjerom, istim zlom, uspio je onaj koji nam je zlo nanio… Mržnja je uvijek mrak iz kojega se nikad ne vidi cjelovita istina. Osveta je nemoć izazvana zlom.«

I u Vukovaru i u Škabrnji i ove je godine rečeno da za te strašne zločine, premda je prošlo čak 26 godina, još uvijek nitko od naredbodavaca i počinitelja nije odgovarao. Političari na vlasti sudjeluju u kolonama sjećanja pa bi se moglo reći da izvršna i zakonodavna vlast iskazuje sućut, no to se ne može reći za sudbenu vlast kojoj pripada i državno odvjetništvo koje uporno ne podiže optužnice, pa nije poznato istražuje li uopće te zločine ili čeka da se promijene okolnosti pa da takve optužnice više ne budu aktualne. U bivšoj saveznoj državi pravo i krivo optuženi osuđeni su u prve poratne godine te nije zamislivo da bi se čekalo 1970. i kasnije godine. Nerazmjer je prevelik da ne bi bio očit i smišljen.

Ivan Miklenić
Glas Koncila/HKV

Izvor: narod.hr/hkv/Glas Koncila

na vrh članka