Domaći povjesničar o alarmantnom dokumentu europskih intelektualaca, prešućenom u Hrvatskoj: Pariška izjava upozorava da Islam kolonizira Europu!

Domaći povjesničar o alarmantnom dokumentu europskih intelektualaca, prešućenom u Hrvatskoj: Pariška izjava upozorava da Islam kolonizira Europu!

Europa u koju možemo vjerovati – naziv je dokumenta koji je krajem ove godine objavila skupina europskih intelektualaca i koji u hrvatskom javnom diskursu prošao gotovo potpuno nezapaženo.

Pod imenom "Pariška izjava" u kojoj intelektualci izražavaju zabrinutost za europsku budućnost prevedena je na četrnaest europskih jezika, čak i srpski, ali ne i na hrvatski.

Po svoj prilici razlog ignorancije hrvatskog (lijevog) intelektualnog kružoka koji inače komentira sve leži u činjenici da su sastavljači i potpisnici Pariške izjave konzervativni intelektualci, koji bi na hrvatskom javnom tapetu vjerojatno ad-hoc bili nazvani desničarima, pa tim slijedom i gorima od toga.

No, u našoj javnosti ignorirali su je i desni mislioci, vjerojatno zabavljeni nekim manje zahtjevnim temama.

"Europa pripada nama, i mi pripadamo Europi. Ove zemlje su naš dom i nemamo drugog. Razlozi zbog kojih nam je Europa draga nadilaze našu sposobnost da objasnimo ili opravdamo svoju odanost", navode u Izjavi i ističu kako su kršćanska vjera, nacionalne države i klasična tradicija Grčke i Rima, temelji na kojima su izgrađene europske vrijednosti.

Intelektualna 'dječja hrana'

Zasad jedini hrvatski intelektualac koji je svrnuo pozornost na Parišku izjavu je povjesničar dr. sc. Trpimir Vedriš, docent na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta koji je doktorirao na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, a pitamo ga kako komentira "javnu šutnju" u Hrvatskoj oko ovog dokumenta.

- Ne bih rekao da je bila ignorirana već radije da je ostala nepoznata. Međutim, nije zgorega postaviti pitanje što je danas 'hrvatska javnost'? Kako se mjeri prisutnost neke ideje u javnosti? Po broju 'lajkova' na društvenim mrežama, količini 'anonimnih komentara'?! Iz tog kuta jasno je da velik dio 'javnosti' nije pretjerano zainteresiran za takav tip dokumenata.

Naučeni na intelektualnu 'dječju hranu' koja se sastoji od što manje teksta i što više slika, čitatelji se već duže vrijeme dresiraju da ne troše vrijeme na tekstove koji premašuju dvije kartice novinarskog teksta. Za takve zahtjeve javnosti, 'Izjava' je sa svojih petnaestak stranica možda pretvrd orah.

Drugi odgovor na pitanje sasvim je jednostavan, 'Izjava' nije dobila nikakvu medijsku pozornost. Pretpostavljam da su o njoj mogli pisati neke tiskovine ili da je mogla biti predstavljena u televizijskim emisijama poput 'Pola ure kulture' ili 'Peti dan', ali nije.

- Potpisnici razlikuju 'pravu' i 'lažnu Europu' koju nazivaju utopijskom i tiranskom?

- Izraz 'lažna Europa' mi se ne sviđa. Isto tako govoriti o 'tiraniji' u klasičnom smislu čini mi se možda pretjeranim. No, poanta je jasna: za potpisnike Izjave europske institucije - birokratske elite - koje promiču specifičnu viziju Europe ustvari izdaju ono što je u njoj najvrjednije.

Utopijska dimenzija vizije budućnosti Europe je nešto što je jedan od potpisnika, Roger Scruton raščlanio u svojoj knjizi 'Koristi od pesimizma' u kojoj je upozorio na da utopistički projekti – suočeni s (očekivanom) neostvarljivošću – dovode do potrage za krivcima da bi konačno završili u nasilju.

Nadalje, na opasnosti tih pokušaja upozorio je Scruton upućujući na 'pogrešku planiranja'. Naglašavajući, naime, važnost lokalnih, nacionalnih, regionalnih gospodarskih sustava on izrazito štetnim smatra upravo pokušaje “planiranja s vrha”.

Ukratko, EU takvom politikom počinje uništavati raznolikost kao jedan od temelja zbog kojeg je Europa uopće odskočila od ostatka svijeta.

- Vide islam kao opasnost?

- Čini mi se čudnim da netko to ne vidi. No, da se stvar ne bi pogrešno shvatila, potpisnici su svjesni složenosti problema, jedan od njih, prof. Rémi Brague nedavno je pojasnio u intervjuu, tumačeći probleme vezane uz neuspjeh integracije muslimana koji se doseljavaju u Europu; važno je u obzir uzeti niz čimbenika kao što su društvena marginalizacija, stvaranje geta, politička i ekonomska nestabilnost itd.

No, istovremeno upozorava Brague, ne smije se zanemariti činjenicu da u islamu postoji tendencija postupnog ovladavanja svim aspektima života – bez odbacivanja nasilja.

- Useljavanje bez asimilacije nazivaju kolonizacijom?

- Klasična ideja kolonizacije podrazumijeva postojanje plana širih razmjera. Uz to, u užem smislu pojma, da bismo govorili o kolonizaciji bilo bi potrebno utvrditi neke od elemenata poput dragovoljnosti, planiranja i organizacije. Nisam siguran da to vrijedi za znatan dio ljudi koji pritisnuti nevoljama pokušavaju doći do Europe.

No, kad razmišljamo o drugim aspektima kolonizacije – uz želje i potrebe „kolonista“ – pitanje jest tko i s kojim interesima ta kretanja potiče. Postoje li utvrdivi interesi poput smanjenja prekobrojnog pučanstva, uspostavkontrole nad prostorom?

Odgovoriti na ta pitanja znači potvrditi ili opovrgnuti tezu potpisnika 'Pariške izjave'. Općenito, ti su veliki pokreti stanovništva na mnogo načina povezani s nekadašnjom europskom kolonizacijom i ne samo njenim nasljeđem već i nizom nesmotrenih avantura na Bliskom istoku poput začuđujuće neodgovornog poticanja tzv. arapskog proljeća.

Bez pouzdanih informacija lako se može dogoditi da rasprava o uzrocima tih procesa upadne na područje teorija zavjere.

S druge strane dovoljno se sjetiti izjava nekadašnjeg libijskog predsjednika Moamera Gadafija ili poslušati pokoju propovijed po odabranim europskim džamijama. Iz te perspektive čini se da pojam kolonizacija shvaćen u najširem smislu nije sasvim pogrešan opis onoga što se događa.

- Govore o 'pravoj Europi' koja je u prošlosti znala i međusobno krvavo ratovati, ali uvijek je prepoznavala bratstvo?

- U govoru o bratstvu i zajedništvu postoji snažna doza idealiziranja europske prošlosti. Kao lijepa ilustracija takva odnosa prema europskoj prošlosti može poslužiti doživljaj koji je opisao britanski putopisac Patrick Leigh Fermor koji je kao britanski časnik na Kreti u travnju 1944. iznenada otkrio srodnu dušu u zarobljenom njemačkom generalu.

U tom opisu, na vrhuncu ludila i uništavanja Drugog svjetskog rata, njemački general i engleski vojnik zadivljeni odsjajem zore nadopunjuju jedan drugoga recitirajući Horacija na latinskom. No, ne smije se zaboraviti da se istovremeno milijuni Europljana divljački istrebljuju po bojištima od Baltika do njihova susjedstva.

Užasi dvadesetog stoljeća bacaju vrlo mračnu sjenu na europsko jedinstvo. No, da Fermor možda i nije bio sasvim u krivu govoreći o „zajedničkom vrelu iz kojeg su pili“ on i general Heinrich Kreipe, pa shodno tome ni potpisnici Izjave kad inzistiraju na „duhovnom zajedništvu Europe“, pokazuje pomirenje koje se dogodilo u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

- Zalažu se za koncept nacionalne države kao najbolji za europske zemlje?


- Nacionalne države već su duže vrijeme europska stvarnost. Gorko povijesno iskustvo sukoba potaknutih nacionalizmom bili su među razlozima koji su potaknuli oce utemeljitelje da pokušaju zajednički prevladati netrpeljivosti.

No, na stranu abusus nacionalizma, ne razumijem čemu toliko nervoza oko njihova postojanja. Koncept nacije pokazao se relativno funkcionalnim relativno uspješno povezujući političke institucije i emotivnu dimenziju stvaranja društvene kohezije.

Marksistima nacija smeta iz očitih razloga jer skreće pozornost s navodno središnjeg društvenog problema - klasne borbe. Zašto smeta europskim integristima? Zbog tržišta? Protoka ljudi i roba? Lakšeg uvođenja određenih svjetonazorskih programa?

Iako mnogi među eurobirokratima još uvijek govore o različitosti kao bogatstvu Europe, čini mi se da smjer kojim idu europske institucije vodi umanjivanju razlika na mnogim područjima života. Praktična posljedica svega toga jest mučnina koju osjećate kad negdje u inozemstvu pokušate kupiti nešto za svoje ukućane, ali nemate što jer su na policama dućana isti proizvodi kao i u vašoj lokalnoj trgovini kod kuće.
Ne kažem da je izolacionizam pojedinih država održiv, no čini mi se da se naziru mnoge opasnosti pokušaja premještanja suvereniteta s pojedinih država na nekakve nevidljive europske institucije.

- Zbog čega je važno isticati kršćanske korijene EU-a?


- Ne bih problemu pristupio iz pozicije da EU mora biti ovo ili ono, no govoreći povijesno ona to jednostavno jest. Odluče li naši potomci (ili budu li prisiljeni) preimenovati Europu u nešto drugo – tko će im zabraniti da prepravljaju povijest? Takvo je „prepravljanje prošlosti“ zapravo već započelo, odnosno postalo vidljivo prilikom oblikovanja Preambule tzv. Europskog ustava 2004. kad je iz europskog nasljeđa ispušten spomen kršćanstva.
No, ideja Europe neupitno je oblikovana unutar okvira srednjovjekovnog latinskog kršćanstva. Ono što mi danas obično podrazumijevamo pod Europom uglavnom je svijet latinskog kršćanstva. Taj je prostor u srednjem vijeku prije svega povezivala rasprostranjenost latinske pismenosti, barem na razini učene kulture i načelno priznavanje univerzalne jursidikcije Rimske Crkve.
Prije no što se uobičajilo nazivati ga Europom, taj se prostor doživljavao kao svijet „kršćanske civlizacije“ (lat. Christianitas). Pripadnost Rimskoj Crkvi i ideja Carstva, kako je rekao Lucien Febvre, stvarale su temelj zajedništvo nadilazeći „nestalne granice kaleidoskopa srednjovjekovnih kraljevstva”.

Snažan dodatni poticaj oblikovanju europskog identiteta dao je sukob s islamskim svijetom u vrijeme tzv. križarskih ratova. Kad je nakon toga u doba renesanse započeo proces sekularizacije ideje Europe, srednjovjekovna opreka kršćanstva i islama postupno se preoblikovala u opreku Europe i Azije.


Azija se tada poistovjećivala s islamom i Osmanskim Carstvom, no s vremenom je dobila i druge konotacije. Korijeni suvremene Europe u modernom prosvjetiteljstvu te opreke nisu nadvladali. Tu su, dakle, povijesni korijeni čitavog niza naših modernih koncepata, ali i naših suvremenih problema.


Postoji direktna i vrlo važna veza između sjećanja i identiteta. Prema 'Pariškoj izjavi' upravo je zaborav prošlosti i negiranje duhovnog podrijetla Europe jedan do ključnih elemenata europske identitetske krize.
Nije potreban doktorat iz psihologije da bi bilo očito zašto čovjek kojem je pamćenje oštećeno može iskusiti ozbiljne probleme s identifikacijom. Slično tomu i društva koja nisu u stanju organizirati kolektivno sjećanje na vlastitu prošlost riskiraju ozbiljnu identitetsku krizu. Prema shvaćanju potpisnika 'Pariške izjave', upravo se to događa današnjoj Europi.


Zanemari li se srednjovjekovlje kao izvorište europske civilizacije moderno društvo riskira svjesno izbrisati podrijetlo niza institucija i dostignuća koja danas ne samo da smatramo "dobrim europskim proizvodima“ već i stoljećima oblikuju naše društvo. Neka od njih su brojne socijalne institucije, sustav zdravstvene zaštite, sveučilišta, znanost...

 

Izvor: Slobodna Dalmacija

na vrh članka