17. srpnja 1991. Lišane Ostrovičke – ubojstvom fra Mile Mamića počela kalvarija Hrvata benkovačkog kraja

Ponedjeljak, 17 Srpanj 2017 15:33 Drago
Ispis PDF

lisaniVelika tragedija 1991. pogodila je hrvatsko stanovništvo Benkovca i okolice. Ruševine, granatiranja, ubojstva, palež, klanja, silovanja – to je ono što su Titova JNA i susjedi iz srpskih sela Benkovca priredili svojim susjedima Hrvatima.





Pročitajte što je Ivana Haberle, predsjednica  Udruge „Žene u Domovinskom ratu – Zadar“ doživjela kada je tih dana putovala tim krajem svom domu u Bulić kraj Benkovca.

U općoj hajki na Hrvate benkovačkog kraja 17. srpnja 1991. JNA i lokalni Srbi počeli su napad na Lišane Ostrovičke. Tom prilikom ubijen je granatom fra Mile Mamić prilikom pokušaja pomaganja teškom ranjeniku. Dok je trčao u pomoć pogodila ga je mina komunističke JNA koja je naoružala isključivo benkovačko srpsko stanovništvo s namjerom da pobije i protjera Hrvate. To je bila „antifašistička vojska“ koja se ponosila partizanima i Josipom Brozom Titom – djeliteljica oružja Srbima, a nositeljica smrti i plača Hrvatima.

Pored Mile Mamića poginuo je tom prilikom i dragovoljac mladi hrvatski policajac Josip Žulj iz Oklaja. Lišane Ostrovičke, premda u okruženju, dva mjeseca su pružale herojski otpor. U mjestu i okolnim selima ubijeno je 30 Hrvata, četiri katoličke crkve minirane i srušene do temelja, zvona ukradena, a cijelo selo spaljeno i uništeno.

Kalvariju benkovačkih Hrvata opisuje Ivana Haberle, predsjednica Udruge „Žene u Domovinskom ratu-Zadar“:

„To prekrasno proljeće 1991.godine imala sam 18, završavala sam medicinsku školu u Zadru i pomalo kovala planove kako bih studirala književnost ili psihologiju. No atmosfera koja je bila u zraku ukazivala je na to da se moji snovi neće ostvariti baš lako.

Vraćala sam se u svoj Bulić vlakom, koji je od Zadra udaljen 52 kilometra prema Kninu, a to znači da imam dovoljno vremena za razmišljanje o svemu što se događalo u posljednje vrijeme. Poginuo je Josip Jović na Plitvicama, ubili su Franka Lisicu u Polači, pobili su naše hrvatske redarstvenike u Borovu Selu, u onoj nepreglednoj zelenoj travi…što nas još čeka? Truckanje vlaka me gotovo uspavalo kad smo došli u Benkovac, učinilo mi se da vlak nekako predugo stoji jer nije bilo puno putnika. Provirila sam znatiželjno kroz prozor. O Bože, imala sam što i vidjeti! U mojim očima je to bio zastrašujući prizor. Gomila kuštravih, neurednih ljudi u odorama Martićeve milicije. Jedan od njih okićen s dva redenika municije i čačkalicom među zubima popeo se u moj vagon i počeo pregledavati putnike i propitivati “đe iđu”. U meni nije bilo kap krvi, disala sam na škrge i tupo gledala u daljinu. Bože, samo da prođe i da mi se ne obrati….ovo su vojnici i simpatije školske kolegice Mice Graovac i Snježane Kalanj, ovo su njihovi junaci i bogovi…samo neka prođe. Mrko me je pogledao i prošao. Odahnula sam, dok mi je želudac i dalje bio u čvoru.

Kada sam došla kući (stalno se osvrćući jer sam imala osjećaj da me netko prati) ispričala sam sve roditeljima. Mama je plakala i govorila da neće biti dobro, da našom cestom JNA stalno prevozi tenkove i topove i da sigurno nešto gadno spremaju. Tata je mudro šutio i tješio nas da će to sve proći, jer da su i u Drugom svjetskom ratu razne vojske prolazile i nisu dirale civile. Vidjela sam u njegovom pogledu da je malo vjerovao u to, ali morao nas je tješiti. Svaku večer se čulo puškaranje u daljini u okolnim selima u kojima je živjelo srpsko stanovništvo: Kolarina, Kožlovac, Brgud, Parčići, Dobropoljci, Ostrovica. Ljudi iz sela su bili uplašeni i htjeli su se pripremiti za obranu. Svi smo se pitali: Koliko su naoružani? Zašto nas žele potjerati iz naših kuća i iz naše zemlje? Koje su to udružene skupine ljudi koji žele Veliku Srbiju? S koje strane će napasti? Je li s njima i JNA za koju se znalo da je treća vojna sila u Europi?

Sve su to bila pitanja na koja nitko nije imao odgovor. Seljani su počeli kopati rovove povrh svojih kuća ne bi li se tu mogli ukopati ako do nečeg dođe, a pokoja lovačka puška je bila dobro došla. Nismo imali ništa, osim srca! Pravoslavci iz sela su nestali preko noći, sa stvarima i djecom… Jedne noći u kojoj nitko nije spavao, ukazala se blistava svijetlost svjetlećih granata. Ni o tome nismo ništa znali, samo nam se činilo da se nešto gadno dogodilo i da je nastao poremećaj u atmosferi. Svjetlost je bila toliko jaka da je sve blještalo i činilo nam se da nas neprijatelji vide kao na dlanu, a da smo im sigurno i na puškometu. Sutradan je moj brat Tomislav koji je imao 12 godina i njegovi nerazdvojni prijatelji iz sela Tino, Frane, Mario i Željko skupljali te granate sa simpatičnim padobranom i trčali po selu kako bi se taj padobran napunio zrakom i bolje vijorio. To su bile nove igračke za seosku djecu i tome još besplatne!

Nakon par besanih noći, točnije u jutro 17.07.1991.godine počela je okrutna ratna i agresivna stvarnost u obliku pravih tenkovskih i topovskih granata. Krhotine gelera i veliki nanosi zemlje pali su na naše kuće, štale i polja. Prvo bi se u daljini čulo „tup”, pa”fijuuuu” i onda zaglušujući prasak. Sklonili smo se najprije u konobu, pa u sobu i na kraju smo završili u podrumu našeg mještanina Mile Zrilića. Na vratima njegovog podruma-konobe bile su vreće s tek požetom pšenicom koja nas je umirivala svojim svježim mirisom.

U selu je zavladala panika, strka, plač i jauk zbog sudbine koja nas je snašla. Do nas je došla vijest kako su srpski topovi i haubice s Mačkove Čuline iznad Ostrovice u susjednim Lišanima Ostrovičkim, te da su u dvorištu crkve sv.Nikole Tavelića poginuli fra Mile Mamić i Josip Žulj, prvi hrvatski redarstvenik. Dobili smo vijest da su ostali topovi i tenkovi na brdu Kolarina i na Gnjilavcu, što je u prijevodu značilo da smo u kompletnom okruženju i da je samo pitanje vremena kad će nas pobiti i „očistiti teren”.

U popodnevnim satima došao je Frane i javio da je fra Mirko Klarić organizirao autobuse za evakuaciju žena, djece i nemoćnih. Među njima sam se našla i ja, iako nisam pripadala u nijednu od tih kategorija. Odvezli su nas u Pirovac koji nas je majčinski prigrlio, smjestili su nas u odmaralište Pirovčanka. Ljudi su dolazili sa svih strana, donosili svoje stvari i pomagali nas prognanike, radili po cijele dane u kuhinji kako nam ništa ne bi nedostajalo. Bili su prekrasni i nikada im nećemo moći dovoljno zahvaliti. Međutim, iako mi na oko ništa nije falilo osim kuće i svih onih stvari u njoj, ja tu nisam vidjela sebe. Ne zato što nas je u bungalovu za šest osoba bilo 12, već izluđivala ta neizvjesnost i osjećaj da mogu dati više, a ne samo čekati da netko drugi riješi našu tešku hrvatsku stvarnost.
Jednog sunčanog dana u kolovozu 1991, otišla sam u Zadar i kriomice otišla u hotel Donat, ispunila pristupnicu za dragovoljno pristupanje ZNG-u. Osjetila sam ogromno olakšanje i sjećam se da sam na dnu pristupnice nadopisala: Molim Vas zovite me što prije, imam završenu medicinsku školu i mogla bih nekom spasiti život! Najteži zadatak je bio reći roditeljima, no oni su bili svjesni moje tvrdoglavosti kroz tih mojih 18 godina koliko su me odgajali (bila sam peto dijete u obitelji i trebalo se izboriti za svoje mjesto pod suncem!). Oči su im zasuzile, mama je preklinjala da uzmem mlađeg brata i odem kod sestre u Njemačku na sigurno, jer bi njima onda bilo lakše. Moj stariji brat Branimir je već pristupio Hrvatskoj vojsci, Hrvatska je u plamenu od Vukovara do Dubrovnika…i tako je mama nabrajala. Zgrozila sam se na taj njihov prijedlog i odlučno odgovorila: “Ali majko, ako i ja odem tko će ostati braniti Hrvatsku?” Odustali su od nagovaranja i ispratili me s božjim blagoslovom. Dodir njihovih ruku na odlasku je nešto što se nikad ne zaboravlja. Nedugo zatim javio mi je brat da je u našem selu Buliću 30.kolovoza poginuo hrvatski branitelj Željko Čubrić pripadnik 113.šibenske brigade rodom iz Pirovca. Pirovac naše prognanike štiti, a Pirovčani ginu u Buliću, koje li ironije!?
Mobilizacijski poziv ili obavijest mi je stigla 14.09.1991. i ja sam obukla gardističku odoru. Bila sam najponosniji stvor na kugli zemaljskoj s oznakom Crvenog križa na lijevoj mišici, svjesna da je u meni u tom trenutku provrio vrisak kao vulkan:”Domovino, evo me!”
Ivana Haberle

Udruga „Žene u Domovinskom ratu-Zadar“ nastoji oteti zaboravu strašna događanja u Domovinskom ratu, spriječiti relativizaciju krivnje i prenijeti mlađim generacijama istinu o herojskoj borbi Hrvata ta svoju slobodu.



Izvor: narod.hr

#
#